Uživo iz Rima: dan četvrti

Danas smo usporene! Prijepodne smo provele istražujući Foro Romano!

Rim: Dan treći

Estera kaže: tipični talijanski pogled

Uživo iz Rima

8:20 Estera i ja krenule! Neki imaju sreću pa su u prvom razredu, al nije ni meni loše! (Ja sam doma doručkovala pa ne moram u vlaku!) Vremenska prognoza nam kaže da će dabas biti kišno u Rimu, no mi se nadamo da su prognoze nepouzdane!

Cinque Terre

Gelato festival

Italija: kava, tjestenina, kožne torbe, moda, turizam, more, gelato…Aha, tu smo, gelato! Firenca je još jedno pokazala da je savršeno odredište za razmjenu. Prva četiri dana mjeseca listopada na Piazzale Michelangelo država se festival sladoleda. Jesam li spomenula da je to finale? Tako da su došli samo najbolji sladoledi i samo najbolji okusi. 

Pravi je problem nastao kad smo morale odabrati koji ćemo okus. Jer je bilo ludih okusa! Od raznih vrsta čokolade, čokolade s breskvom, pistacija, kreme, lavande, kikirikija, limuna i bosiljka, „crvenkapice“… Stvarno svega!

Uz kupljenu karto smo dobile i plastičnu torbu i espresso i bocu vode i čokoladu. Za slučaj do ogladniš. Iako, nisam sigurna kako točno možeš ogladnjeti nakon pet čašica sladoleda (bile su stvarno male i stvarno smo dijelile), ali eto! Torba će mi dobro doći!

Šlag dolazi na kraju! Iako, ovu bismo izreku stvarno trebali promijeniti u Nutella dolazi na kraju. Kod nas je i došla! Za ostale se sladolede moglo glasovati kako bi se izabrao pobjednik prema glasovima publike (odnosno degustatora), a mi smo si za kraj ostavile najbolji sladoled – Nutellu! Istina, sam sladoled i ne izgleda nešto posebno, ali ti onda na njega stave lijep sloj Nutelle tako da postane savršenstvo!

Baci e abbraci, 

D.

Piazza del Duomo - Krstionica

U koje god doba dođete u Firencu, ovdje je sve puno turista. Firenca je, kao što svi znamo, poseban grad, ali nešto ga mora činiti posebnim. Lijepih građevina ima svugdje, no sigurno ima nečeg posebnog vezanog uz ove firentinske građevine. Zato vam danas donosim priču o Krstionici svetog Ivana. 

Od 17. stoljeća centar vjerskog života Firence bio je podijeljen između Trga svetog Ivana i Trga katedrale (Piazza del Duomo). Na Piazzi del Duomo nalaze se Krstionica svetog Ivana (Battisero di San Giovanni), katedrala Santa Maria del Fiore u kojoj se nalaze kosti svete Reparate, zvonik (Il Campanile di Giotto), muzej  i još razne znamenitosti. U središtu grada nalazi se ovaj Božji hram (cittá di Dio) koji svjedoči vjeru u jednog Boga, sjedinjenog s ljudima. Trg je počeo dobivati ovakav izgled krajem 13. stoljeća

Krstionica je zasebna građevina nasuprot ulaza u katedralu i najstariji je dio ovog trga. Stoljećima je na tom mjestu bio poganski hram koji je potom pretvoren u krstionicu. U biti, već u petom ili šestom stoljeću postoji prva krstionica ispred svete Reparate, današnje katedrale, slično kao što je danas. Ta je prva krstionica bila slična današnjoj: bila je oblika osmerokuta koji simbolizira „osmi dan“, vrijeme Krista koji je uskrsnuo, vrijeme koje nije dio našeg vremena. Ova simbolika je izravno povezana s sa sakramentom krštenja jer ono vjernicima omogućuje da nakon smrti prijeđu u novi život s Kristom – osmi dan. Ovaj oblik upućuje na kršćansku nadu u uskrsnuće mrtvih, što je još više do izražaja dolazilo kada je krstionica bila okružena grobljem.

Polovicom 11. stoljeća počela je obnova Krstionice kojom su joj dane današnje dimenzije te je obložena vrijednim mramorom, koji je u velikom dijelu uzet s raznih antičkih građevina. To je bilo u vrijeme kada je Firenca potvrđivala svoj ekonomski i politički status postavši prijestolnicom Toskane.  

U 12. i 13. stoljeću Krstionica je postala ponosom grada: dodane su joj kupola te „scarsella“ (pravokutna apsida na istoku). Dante ju zove „il mio bel San Giovanni“ odnosno „moj lijepi sveti

Ivan“. U 14. i 15. stoljeću krstionica dobiva skulpture zbog kojih je danas slavna: troja brončana vrata te brončani i mramorni prikazi slika iz Biblije na samim vratima.

Vrata

Najstarija vrata se sada nalaze na jugu i prikazuju život svetog Ivana Krstitelja kome je krstionica posvećena te koji je zaštitnik grada. Vrata je napravio Andrea Pisano 1336. godine. Sotitnjak godina kasnije Lorenzo je Ghiberti napravio vrata koja su danas na sjeveru, na kojima je prikazan Kristov život. Treća je vrata, prema priči Giogia Vasarija, Michelangelo nazvao „Porta del Paradiso“ odnosno „Vrata Raja“. Nalaze se na istoku, prikazuju Stari Zavjet, a napravio ih je Ghiberti. Na krstionici se danas, naravno, nalaze kopije originalnih vrata.

Unutrašnjost

Ova je velika kupola, koja svojim rasporedom podsjeća na Panteon, obogaćena elementima s antičkih spomenika: monolitni stupovi, dva sarkofaga i dio mramora. Način na koji je popločena, pak, podsjeća na Islam. Jasno je uočljiv utjecaj Bizanta, odnosno činjenica da je Firenca bila raskrižje važnih prometnih pravaca.

Na stropu je uočljiv veliki prikaz Krista koji dominira nad ostalim mozaicima iz 13. stoljeća, koji prikazuju sudnji dan, anđeoske hijerarhije, priče iz Postanka, Josipov život, Marijin i Isusov život i život Krstitelja, a u centru se nalaze ukrasni elementi. Prikazi na stropu simboliziraju smisao sakramenta krštenja. 

Do iduće priče, 

baci e abbraci, 

D.

Fiorentinske šetnje

Neke stvari planiramo, a neke se dogode same od sebe. Iako čvrsto vjerujem da je ključ uspjeha u dobrom planiranju, nemoguće je planirati stvari kao što su dobro raspoloženje, uzbuđenje, smijeh, … Koliko god čudno (ili paradoksalno) zvučalo, stvari u kojima najviše uživam ne mogu planirati, a toliko volim tablice, rasporede i popise!

Ova je subota bila savršeni spoj planiranog i spontanog; prijatelja, smijeha, zabave, uživanja. Nekoliko nas se dogovorilo otići obići firentinsku katedralu. Kupili smo kartu koja sve uključuje – krstionicu, kupolu, toranj i muzej. Prvo smo se uputili u krstionicu, s obzirom da je tamo najmanji red. Reći ću sasvim otvoreno: ja nisam neki poznavatelj povijesti umjetnosti pa moji komentari mogu biti prekrasno, očaravajuće, predivno.

Mislila sam da ću ovaj vikend provesti mirno, početi čitati silne romane koje moram pripremiti za ispit, organizirati raspored, naći neke izvannastavne aktivnosti i takve stvari. Ključna riječ je „mislila“! Jer je moj miran vikend postao društveno prepunjen!

U subotu smo odlučili obići katedralu. To je znači puno stuba i puno čekanja. Jedan od glavnih razloga zašto volim razmjene je lakoća upoznavanja ljudi. Čim si na razmjeni ili si „an international student“ razgovor jednostavno teče. Nema one neke prepreke kao kod upoznavanja ljudi, recimo, u gradu u kojem živiš. Tako nas se sakupila grupica od šest studenata i krenusmo u avanturu. Mislim, čekanje u redu nije baš neka avantura, ali one silne stube stvarno jesu!

Krstionica je bila u redu – nema čekanja, nema stuba, očaravajući strop. Onda je na red došla katedrala, odnosno kupola. Nije se činilo tako, ali navodno smo čekali sat vremena da uđemo u katedralu. Niti dugački redovi nisu problem u dobrom društvu! Onda su uslijedile stube. Stube, stube, stube….ali isplatilo se! Jer jednom kad sam došla na kupolu, shvatila sam da bih prehodala tri puta toliku stuba za taj pogled!

Kad smo izašli iz katedrale, vidjeli smo neke ljude u narodnim renesansnim nošnjama. Tri minute kasnije cijela povorka ljudi u firentinskim tradicionalnim nošnjama je došla prema nama, svirači, trubači, bubnjari, neki kao vitezovi. Bila su dvoja kola s nekim bocama – ispostavilo se da je to vino Chianti. Nekoliko ljudi u odjelima, jedan od njih je nosio lentu s talijanskom zastavom.

Onda smo, prateći povorku otišli pred samu crkvu. Glavna vrata su bila otvorena, svećenici nešto užurbano hodali, a policija je razmicala ljude. Povorka je išla oko krstionice i zaustavila se pred crkvom. Oni ljudi koji su prodavali vino su se vozili i prodavali! Nešto što se može samo u Italiji vidjeti!

Ispostavilo se, kao što mi je ljubazno objasnio jedan gospodin iz Amerike, da blagoslivljaju vino koje je spremno za konzumaciju. Čini se da oni Martinje imaju godinu dana nakon berbe, ne nekoliko tjedana!

Htjeli smo otići do muzeja, ali on je bio zatvoren (ili u procesu renovacije), a s obzirom da su nam se noge svima već tresle, nitko nije bio raspoložen za posjet tornju. Tako da smo odlučili sjesti na kavu, odnosno nešto gricnuti. Otišli smo u jedno od mojih najdražih mjesta u Firenci, ITIT. Nema veze s Italijom i talijanskim, totalno je američki, ali je super! Jednom kad smo tamo sjeli, bilo nas je nemoguće izvaditi iz fotelja.

Na kraju smo završili na aperitivu kao na večeri! U jednoj od prijašnjih priča sam pisala što je aperitivo. I tu je stvarno riječ o hranu, ne o alkoholu! Jeftinije je od večere u restoranu, biraš između desetak jela i dobiješ piće! Ah, tko ne bi volio Italiju!

U subotu smo se dogovorili da ćemo u nedjelju kuhati kod mene i gledati puštanje lampiona. Također smo odlučili da ćemo pozvati još nekoliko ljudi – što više to bolje! Tek kad sam došla doma sam shvatila da nemam dovoljno stolaca za sve, a u stanu nemamo kauč ili tako nešto!

Jedna od studentskih organizacija je u nedjelju organizirala odlazak na jedno brdašce na rubu Firence – plan je bio da slikamo prekrasan zalazak sunca. Smrznuli se jesmo, zalazak smo vidjeli, no nije bio toliko spektakularan. I nakon toga smo se uputili do mene! Nikoga nije bilo briga za stolce – stajali smo, pričali, kuhali. Pozvali smo još neke ljude koje smo sreli na tom zalasku sunca…na kraju nas je bilo toliko da nije bilo važno ima li dovoljno stolaca ili ne. Nadam se samo da nismo bili previše glasni za susjede!

Ali naš mali aperitivo party je bio i više nego uspješan! Zajedno smo složili dvije vrste tjestenine, bilo je još i raznih sireva, muffini, naresci, salate… Studentska se zabava pretvorila u pravu ozbiljnu zabavu! Jest da sam u 1 ujutro išla pospremati i čistiti, ali isplatilo se!

Malo prije ponoći smo otišli na trg do mojeg – doslovce 30 sekundi hodanja. Tamo je bio DJ radija Firence, a u ponoć su puštali lampione. Svi smo to vidjeli na televiziji i internetu, ali ja to nikada nisam vidjela uživo! I vrijedi vidjeti! Lampioni koje su puštali su bili u obliku srca pa nisu baš najbolje letjeli, ali je svejedno bilo prekrasno! Nešto što vrijedi vidjeti!

Bio je to jedan jako lijep vikend!

Baci e abbraci,
D.

Za kraj sam pripremila još nekoliko slikica!

Dnevnički zapisi: drugi tjedan (2)

Koliko god se činilo nemogućim, dočekala sam i ja svoje prvo predavanje. U biti, svoj prvi tjedan predavanja. Koliko god se ponedjeljak činio smiješnim, toliko je ostatak tjedna naporan. Al dobro, sve u rok službe.

Na kraju tjedna sam konačno uspjela „skajpati“ sa svojim i jedno od prvih pitanja je bilo „I kako je na predavanjima? U odnosu na Graz? Dobro ti je onda?“. I moram reći da mi je ovdje super! Nije savršeno, naravno, ali ne postoji mjesto na kojem je studiranje savršeno! A u odnosu na Graz? Zasad mi se više sviđa ovdje. Znam, tek je početak, još nisam išla na predavanja niti cijeli tjedan, ali nekako je sve opuštenije, normalnije. Vjerojatno je tu i činjenica što nisam redovan student, nego Erasmus. Ali stvarno imam dojam da su ovdje stvari jednostavnije, jasnije, smislenije! Ako si student, zna se što trebaš raditi. I profesori mi se nekako čine jednostavniji i pristupačniji.

Kao što rekoh, nije sve savršeno. Da bih bila službeno upisana na studij, treba mi ta studentska iskaznica. A nju moram čekati barem tjedan dana! Ali svaki put kad tako nešto iskrsne, sjetim se da sam u Italiji i sve bude dobro!

Prvo je predavanje bilo dobar znak: lingvistika. Hej, semestar koji počinje lingvistikom ne može loše ispasti! Ispalo je da je predavanje za studente prve godine tako da mi je gradivo za sada poznato, ali je na talijanskom pa svejedno uživam. Čak sam doživjela da predavanje slušam sjedeći na podu. Na predavanju nas ima previše pa onda oni koji ne dođu dovoljno rano, dobe pod. Kad kažem „dovoljno rano“ ne mislim na 10 minuta prije početka predavanja. Ovo je ima službeni početak u 11, a stvarni u 11:15. Ja sam došla u 10:35 – i dobila pod! Zato sam na drugom predavanju došla pola sata ranije – i pola sata čekala sama u predavaonici!

Bicikl je dobro, da! Imam dva lokota i noćima ne spavam mirno jer ga moram parkirati na ulici. Ali je dobro! Valjda ću s vremenom lakše podnositi činjenicu da je nešto što sam sama kupila konstantno izloženo opasnosti od krađe. Vožnja bicikla je nešto drugo. Još uvijek svako jutro u zadnji čas primijetim da moj bicikl ne usporava koliko god pedalirala u kontra smjeru, ali nakon prve izbočine na kojoj nisam zakočila, sjetim se  kako funkcionira. Turisti su drugi problem. Turisti. Nadam se samo da neću ni jednog pregaziti! A tek promet! Ajme meni! Tu se nadam da neće nitko mene povoziti!

Italija je i dalje zabavna kao mjesto za živjeti. Često se dogodi da me rano probude zvuci metenja stuba. Moja soba ima zid na stubište i osoblje koje čisti stubište očito mora svaki put kad zamahne metlom udariti u moj zid. Barem neću prespavati početak predavanja! Kroz prozor mi ulaze razni mirisi pa imam dojam kao da sam stvarno doma. Neki dan je bio grah, danas je bila neka juha i pečenje – i onda se ti ne udebljaj u Italiji. Također smo ustanovili da živim u nekoj vremenskoj kapsuli! Pokraj mene je automehaničar, malo dalje mesarnica i voćarnica, preko puta restoran i fotograf, a u ulici pokraj krojač i postolar.

U svoje pune dvije godine studiranja nisam imala niti jednu cimericu. Sada imam dvije i moram priznati da je baš zabavno! Virginia je čak pekla kolač! To je dream cimerica come true! Iako je brašna k'o u priči, morala sam probati – i bio je jako ukusan!

Uspjela sam pokisnuti – iako sam imala dva kišobrana sa sobom. Imati otvoreni kišobran i voziti bicikl mi se čini kao veliki izazov bilo gdje, a kamo li u Firenci. Ponosna sam da me ljudi često zaustavljaju i pitaju gdje je ovo i gdje je ono – i onda mi je neugodno kad ne znam niti o čemu govore. Naučila sam i da nije zabavno nositi suknju kad je vjetrovito…ili kad se penješ stubama! 

Baci e abbraci, 

D.

Dnevnički zapisi: drugi tjedan

All'italiana

U prošlim sam dnevničkim zapisima rekla kako semestar počinje 21. rujna, iako svima ostalima (ili skoro svima) koje znam ne počinje tako rano. U tom svom polujadanju sam zaboravila da sam u Italiji i da je ovdje sve na talijanski način. Jedno od (malobrojnih) e-pisama koje smo dobili je naglasilo da semestar počinje 21. rujna, no neće sva predavanja početi taj dan.

E sad, u Austriji (skoro) svaki predmet slušam jednom tjedno. Ovdje je to uglavnom tri puta tjedno. Stoga sam ja zaključila da će neka predavanja početi u srijedu, na primjer, a ne odmah u ponedjeljak. No ispostavilo se da predavanja koja imam ponedjeljkom ne počinju 21. rujna. Tako da englesku književnost nemam do drugog tjedna semestra, a Laboratiorio di italiano scritto počinje tek u petak. Tako da prvi dan u semestru nisam imala ništa!

 

Bicikl

Već sam vjerojatno rekla da ne živim jako blizu faksu, odnosno mjestima gdje imam predavanja. I to mi je sasvim u redu, samo što 30 minuta u jednom smjeru jest u neku ruku puno. Dodatni mi je problem što srijedom imam jedno predavanje odmah nakon drugog – na različitim lokacijama. Tako da sam odlučila kupiti bicikl.

Prvo sam se trebala naviknuti da ne kočim pedala (skoro sam pala s bicikla jer se nije htio zaustaviti kad sam pokušala pedalirati u kontra smjeru), a onda na neravne firentinske ulice, a onda i brdo turista koji ne vode brigu o prometu.

Sad mi je najveća briga neće li mi ga ukrasti. Imam dva lokota pa se nadam da će biti u redu! Nada umire posljednja!

Ručak

Kuhanje mi je uvijek bilo zabavno. Pečenje kolača možda zanimljivije, no kuhinja mi nikad nije bila mrsko mjesto u kući. U Grazu sam uglavnom bila rastrgana između predavanja pa nisam stigla previše kuhati. Odnosno, za ručak je bilo ili ono što je mama poslala ili nešto na brzinu bačeno u pećnicu/lonac.

Otkako sam došla u Firencu uživam u raznim stvarima koje si pripremam. Nisu sve za pokazati jer još istražujem i puno improviziram, a također kuham bez brašna/riže/krumpira/žitarica (od srca se želim zahvaliti svojim alergijama što su mi omogućile ovakvu prehranu u Italiji). No prilično sam ponosna na račiće s tikvicama, kao i na lososa s pestom i rajčicom.

Možda nije mamina kuhinja, ali nije loše ni ovako! Ovo je definitivno kraj mita da kuhanje za jednu osobu nije zabavno. Na ovaj način mogu istraživati razne spojeve okusa, načine pripremanja hrane – bez da itko mora jesti moje neuspjehe! 

Do iduće priče!
Baci e abbraci!
D.