Ne šalim se. Žena koja zna o nogometu manje nego ja sama (a instagramska avantura zvana „Objasni Donati što je zaleđe“ je bila stvarna zbunjola) je pozvana da bude gost na dočeku svjetski poznatom nogometašu.
Ponavljam, ne šalim se. Ali ovo nije priča o tome kako se jedna ne-baš-sportska
obitelj našla u kući poznatog nogometaša, niti je ovo priča o tome kako sam
zamalo pala na stubama dva koraka od tog istog Šime Vrsaljka. Ovo je priča o
ljudima, ljudskosti i ljudinama. Ovo je priča o istinskoj ljubavi, zajedništvu,
snazi, potrazi, razumijevanju. Ovo je priča koja počinje nogometom, a završava
poukom o ljudskoj naravi. Na kraju krajeva, vjerujem da ste svi pročitali na nekom od portala kako je ravnateljica Rihtarić tekstom oduševila poznatog nogometaša...pa ću se potruditi reći nešto što još nije rečeno.
Kako je sve počelo
Ali vratimo se na početak. Jutro nakon pobjede nad
Engleskom, #Anđelka (mame su posebna bića i svaka je jedinstvena i prekrasna,
no moja ponekad ili prečesto ima tako lude, genijalne i legendarne ideje, da ju
čovjek ne može ne pretvoriti u hešteg) je objavila onu legendarnu sliku Šime
kako leži na zastavi i napisala jedan prekrasan tekst. Tim je tekstom, čini se,
pogodila u sridu jer su stizali komentari i „sviđa-mi-se“ (izbjegavam riječ „lajkovi“),
podjele, a čak i molbe da objavu stavi da bude javna kako bi ju i ostali mogli
podijeliti. I sve to se nastavilo – „sviđa-mi-se“, komentari, podjele, ali od
sada i od ljudi koje ne zna. Preskočimo par dana i mamu kontaktira ni više ni manje
nego rođak Šime Vrsaljka. I ostatak možete zaključiti. Objava je došla i do
Šime i njegove obitelji i oduševila ih. Te je tako moja mama (+ priključci
zvani obitelj) pozvana na doček u Nadin, mjesto iz kojeg je on potekao.
Stvarno jesam skoro pala na stubištu
Opet se ne šalim. Imala sam jedne od onih nespretnih sandala i kad sam digla nogu, sandala je ostala nešto ispod razine stube...i znate. Da sam imala nešto manje sreće, sad bih vam pisala o tome kakve su pločice na stubištu obitelji Vrsaljko, kakve su im hitno-dentalne reakcije, možda bih vam i pisala o liječnicima na hitnoj Zadar... Tješim se činjenicom da je ŠV prevelika nogometna zvijezda da bi primijetio kako je neka klinka toliko nespretna da ne može normalno proći nekoliko stuba.
O Šimi
Jeste li već koji put upoznali neku zvijezdu, poznatu/slavnu osobu...? Znate kako nekima slava udari u glavu pa se zapravo razočarate kad ih upoznate? E pa....moje (naše) je iskustvo da se Šimi to još nije dogodilo. I kao što je to rekla moja majka (#Anđelka): "Šime, ne daj da te iskvare". Nakon uzbuđenja što ćemo ga upoznati, nekako nam je kroz glavu prošla pomisao: a što ako se razočaramo? Što ako on bude arogantan i totalno nedostupan? Naši se strahovi nisu ispunili. U biti, Šime se pokazao najnormalnijim čovjekom, nimalo umišljenim, a njegova nas je strpljivost istinski dirnula. Nismo samo mi bili tamo, a k tome su ga čekali naručeni potpisi pa onda još i naši potpisi, a bilo je stvarno vruće taj dan. Ljudi moji, čovjek je sve potpisivao, sa svima se slikao bez i jednog znaka da mu je teško ili da mu se ne da. Uspjeh kakav je on ostvario ostvari stvarno malo, malo, malo ljudi, ali svejedno nije zaboravio prije svega biti čovjek. (No svejedno se nadam da je dovoljno velika zvijezda da nije primijetio kad sam skoro ronila u kući njegovog strica)
Srž ove priče
Kao što sam na početku napisala, nije ovo priča ni o nogometu ni o upoznavanju slavnih. Ovo je priča koju sam vam željela ispričati da kažem što sam zahvaljujući tom nestvarnom susretu naučila o ljudima, o nama. Počnimo s time da je nas do Šime odveo tekst koji je moja mama, ravnateljica jedne male seoske škole, napisala na svom privatnom Facebook profilu. Riječ je snažnija nego što smo mi toga svjesni. Riječju možemo činiti čuda. Riječju možemo činiti dobro. Riječju možemo mijenjati svijet. Jedan poučak za sve nas: umjesto da dijelimo tužne priče, negativne komentare, ljutnju i prijezir, počnimo na profilima na društvenim mrežama pisati o lijepome, hvaliti druge i diviti se uspjesima drugih. Lijepa riječ i pohvala dar su onima koji ih izriču i onima koji ih primaju.
Ali tu nije kraj ovoj priči. Čitajući one članke, jeste li primijetili kako su nas ti ljudi u Nadinu tamo ugostili? Oni doslovce imaju svjetsku zvijezdu u mjestu, a nama se posvećuju kao da smo im najvažniji gosti. Primili su nas u svoj dom kao da se znamo godinama, kao da smo obitelj. Počastili nas večerom, a otpratili s darovima. Mi smo došli u njihovo mjesto, ušli u njihove domove, a oni su učinili da se osjećamo kao njihovi stari prijatelji i važni gosti.
U pamćenje mi se urezala jedna sličica; sjedimo mi za stolom u dvorištu, čekamo da dođe Šime, i na drugom kraju stola netko počne pričati o tom tekstu koji je napisala moja mama pa mu kažu da autorica sjedi ovdje. A čovjek ustane, rukuje se s mojom mamom i zahvali joj, onako, od srca i nastavi se diviti. Ljudi moji, to je trebalo doživjeti! Ne zato što se radi o mojoj mami, nego kao životna lekcija o tome koliko je važno njegovati međuljudske odnose.
Ako je nešto važno u životu to je biti čovjek i u drugome vidjeti svog brata. Ne radi se tu ni o vinu, ni o čatrunu, ni o maslinovom ulju, nego o prihvaćenosti, ljudskosti i dobroti.
I za kraj, ne zaboravimo da je temelj ove cijele priče domoljublje. Često smo čuli da se ovi dani nazivaju danima ponosa i slave kao i da je to nadišlo nogomet i postalo nešto puno veće. Ova Šimina slika je definitivno jedna od onih koje će se urezati u pamćenja i u povijest. Fotografija je prije svega domoljubna i ova jednostavna gesta pobudila je u nama osjećaje - osjećaje koje sami osjećamo, a prisilno smo ih zatomili u sebi. Šime je rekao da je #Anđelka tim riječima točno opisala kako se on u trenutku osjećao, a on je u gestu pretočio osjećaje svih nas. Dragi moji, Hrvatska nam jest u srcu i to smijemo reći, pokazati i tako djelovati u svakodnevici.
I tako je izlet koji je počeo kao susret s nogometašem Šimom Vrsaljkom prerastao u životni poučak.
Veliko hvala (i od mene) svim obiteljima koje su nas ta dva dana pustile u svoje živote, primile i ugostile kao svoje! 💓
"Ti su dečki sve nas napravili boljim ljudima" - Joško Jeličić
