 |
Koliko god se činilo nemogućim, dočekala sam i ja svoje prvo
predavanje. U biti, svoj prvi tjedan predavanja. Koliko god se ponedjeljak
činio smiješnim, toliko je ostatak tjedna naporan. Al dobro, sve u rok službe.
Na kraju tjedna sam konačno uspjela „skajpati“ sa svojim i
jedno od prvih pitanja je bilo „I kako je na predavanjima? U odnosu na Graz?
Dobro ti je onda?“. I moram reći da mi je ovdje super! Nije savršeno, naravno,
ali ne postoji mjesto na kojem je studiranje savršeno! A u odnosu na Graz? Zasad
mi se više sviđa ovdje. Znam, tek je početak, još nisam išla na predavanja niti
cijeli tjedan, ali nekako je sve opuštenije, normalnije. Vjerojatno je tu i
činjenica što nisam redovan student, nego Erasmus. Ali stvarno imam dojam da su
ovdje stvari jednostavnije, jasnije, smislenije! Ako si student, zna se što
trebaš raditi. I profesori mi se nekako čine jednostavniji i pristupačniji.
Kao što rekoh, nije sve savršeno. Da bih bila službeno
upisana na studij, treba mi ta studentska iskaznica. A nju moram čekati barem
tjedan dana! Ali svaki put kad tako nešto iskrsne, sjetim se da sam u Italiji i
sve bude dobro!
Prvo je predavanje bilo dobar znak: lingvistika. Hej,
semestar koji počinje lingvistikom ne može loše ispasti! Ispalo je da je
predavanje za studente prve godine tako da mi je gradivo za sada poznato, ali je
na talijanskom pa svejedno uživam. Čak sam doživjela da predavanje slušam
sjedeći na podu. Na predavanju nas ima previše pa onda oni koji ne dođu
dovoljno rano, dobe pod. Kad kažem „dovoljno rano“ ne mislim na 10 minuta prije
početka predavanja. Ovo je ima službeni početak u 11, a stvarni u 11:15. Ja sam
došla u 10:35 – i dobila pod! Zato sam na drugom predavanju došla pola sata
ranije – i pola sata čekala sama u predavaonici!
Bicikl je dobro, da! Imam dva lokota i noćima ne spavam
mirno jer ga moram parkirati na ulici. Ali je dobro! Valjda ću s vremenom lakše
podnositi činjenicu da je nešto što sam sama kupila konstantno izloženo
opasnosti od krađe. Vožnja bicikla je nešto drugo. Još uvijek svako jutro u
zadnji čas primijetim da moj bicikl ne usporava koliko god pedalirala u kontra
smjeru, ali nakon prve izbočine na kojoj nisam zakočila, sjetim se kako
funkcionira. Turisti su drugi problem. Turisti. Nadam se samo da neću ni jednog
pregaziti! A tek promet! Ajme meni! Tu se nadam da neće nitko mene povoziti!
Italija je i dalje zabavna kao mjesto za živjeti. Često se
dogodi da me rano probude zvuci metenja stuba. Moja soba ima zid na stubište i
osoblje koje čisti stubište očito mora svaki put kad zamahne metlom udariti u
moj zid. Barem neću prespavati početak predavanja! Kroz prozor mi ulaze razni
mirisi pa imam dojam kao da sam stvarno doma. Neki dan je bio grah, danas je
bila neka juha i pečenje – i onda se ti ne udebljaj u Italiji. Također smo
ustanovili da živim u nekoj vremenskoj kapsuli! Pokraj mene je automehaničar,
malo dalje mesarnica i voćarnica, preko puta restoran i fotograf, a u ulici
pokraj krojač i postolar.
U svoje pune dvije godine studiranja nisam imala niti jednu
cimericu. Sada imam dvije i moram priznati da je baš zabavno! Virginia je čak
pekla kolač! To je dream cimerica come true! Iako je brašna k'o u priči, morala
sam probati – i bio je jako ukusan!
Uspjela sam pokisnuti – iako sam imala dva kišobrana sa
sobom. Imati otvoreni kišobran i voziti bicikl mi se čini kao veliki izazov
bilo gdje, a kamo li u Firenci. Ponosna sam da me ljudi često zaustavljaju i
pitaju gdje je ovo i gdje je ono – i onda mi je neugodno kad ne znam niti o
čemu govore. Naučila sam i da nije zabavno nositi suknju kad je vjetrovito…ili
kad se penješ stubama!
Baci e abbraci,
D.
