Piazza del Duomo - Krstionica

U koje god doba dođete u Firencu, ovdje je sve puno turista. Firenca je, kao što svi znamo, poseban grad, ali nešto ga mora činiti posebnim. Lijepih građevina ima svugdje, no sigurno ima nečeg posebnog vezanog uz ove firentinske građevine. Zato vam danas donosim priču o Krstionici svetog Ivana. 

Od 17. stoljeća centar vjerskog života Firence bio je podijeljen između Trga svetog Ivana i Trga katedrale (Piazza del Duomo). Na Piazzi del Duomo nalaze se Krstionica svetog Ivana (Battisero di San Giovanni), katedrala Santa Maria del Fiore u kojoj se nalaze kosti svete Reparate, zvonik (Il Campanile di Giotto), muzej  i još razne znamenitosti. U središtu grada nalazi se ovaj Božji hram (cittá di Dio) koji svjedoči vjeru u jednog Boga, sjedinjenog s ljudima. Trg je počeo dobivati ovakav izgled krajem 13. stoljeća

Krstionica je zasebna građevina nasuprot ulaza u katedralu i najstariji je dio ovog trga. Stoljećima je na tom mjestu bio poganski hram koji je potom pretvoren u krstionicu. U biti, već u petom ili šestom stoljeću postoji prva krstionica ispred svete Reparate, današnje katedrale, slično kao što je danas. Ta je prva krstionica bila slična današnjoj: bila je oblika osmerokuta koji simbolizira „osmi dan“, vrijeme Krista koji je uskrsnuo, vrijeme koje nije dio našeg vremena. Ova simbolika je izravno povezana s sa sakramentom krštenja jer ono vjernicima omogućuje da nakon smrti prijeđu u novi život s Kristom – osmi dan. Ovaj oblik upućuje na kršćansku nadu u uskrsnuće mrtvih, što je još više do izražaja dolazilo kada je krstionica bila okružena grobljem.

Polovicom 11. stoljeća počela je obnova Krstionice kojom su joj dane današnje dimenzije te je obložena vrijednim mramorom, koji je u velikom dijelu uzet s raznih antičkih građevina. To je bilo u vrijeme kada je Firenca potvrđivala svoj ekonomski i politički status postavši prijestolnicom Toskane.  

U 12. i 13. stoljeću Krstionica je postala ponosom grada: dodane su joj kupola te „scarsella“ (pravokutna apsida na istoku). Dante ju zove „il mio bel San Giovanni“ odnosno „moj lijepi sveti

Ivan“. U 14. i 15. stoljeću krstionica dobiva skulpture zbog kojih je danas slavna: troja brončana vrata te brončani i mramorni prikazi slika iz Biblije na samim vratima.

Vrata

Najstarija vrata se sada nalaze na jugu i prikazuju život svetog Ivana Krstitelja kome je krstionica posvećena te koji je zaštitnik grada. Vrata je napravio Andrea Pisano 1336. godine. Sotitnjak godina kasnije Lorenzo je Ghiberti napravio vrata koja su danas na sjeveru, na kojima je prikazan Kristov život. Treća je vrata, prema priči Giogia Vasarija, Michelangelo nazvao „Porta del Paradiso“ odnosno „Vrata Raja“. Nalaze se na istoku, prikazuju Stari Zavjet, a napravio ih je Ghiberti. Na krstionici se danas, naravno, nalaze kopije originalnih vrata.

Unutrašnjost

Ova je velika kupola, koja svojim rasporedom podsjeća na Panteon, obogaćena elementima s antičkih spomenika: monolitni stupovi, dva sarkofaga i dio mramora. Način na koji je popločena, pak, podsjeća na Islam. Jasno je uočljiv utjecaj Bizanta, odnosno činjenica da je Firenca bila raskrižje važnih prometnih pravaca.

Na stropu je uočljiv veliki prikaz Krista koji dominira nad ostalim mozaicima iz 13. stoljeća, koji prikazuju sudnji dan, anđeoske hijerarhije, priče iz Postanka, Josipov život, Marijin i Isusov život i život Krstitelja, a u centru se nalaze ukrasni elementi. Prikazi na stropu simboliziraju smisao sakramenta krštenja. 

Do iduće priče, 

baci e abbraci, 

D.

Fiorentinske šetnje

Neke stvari planiramo, a neke se dogode same od sebe. Iako čvrsto vjerujem da je ključ uspjeha u dobrom planiranju, nemoguće je planirati stvari kao što su dobro raspoloženje, uzbuđenje, smijeh, … Koliko god čudno (ili paradoksalno) zvučalo, stvari u kojima najviše uživam ne mogu planirati, a toliko volim tablice, rasporede i popise!

Ova je subota bila savršeni spoj planiranog i spontanog; prijatelja, smijeha, zabave, uživanja. Nekoliko nas se dogovorilo otići obići firentinsku katedralu. Kupili smo kartu koja sve uključuje – krstionicu, kupolu, toranj i muzej. Prvo smo se uputili u krstionicu, s obzirom da je tamo najmanji red. Reći ću sasvim otvoreno: ja nisam neki poznavatelj povijesti umjetnosti pa moji komentari mogu biti prekrasno, očaravajuće, predivno.

Mislila sam da ću ovaj vikend provesti mirno, početi čitati silne romane koje moram pripremiti za ispit, organizirati raspored, naći neke izvannastavne aktivnosti i takve stvari. Ključna riječ je „mislila“! Jer je moj miran vikend postao društveno prepunjen!

U subotu smo odlučili obići katedralu. To je znači puno stuba i puno čekanja. Jedan od glavnih razloga zašto volim razmjene je lakoća upoznavanja ljudi. Čim si na razmjeni ili si „an international student“ razgovor jednostavno teče. Nema one neke prepreke kao kod upoznavanja ljudi, recimo, u gradu u kojem živiš. Tako nas se sakupila grupica od šest studenata i krenusmo u avanturu. Mislim, čekanje u redu nije baš neka avantura, ali one silne stube stvarno jesu!

Krstionica je bila u redu – nema čekanja, nema stuba, očaravajući strop. Onda je na red došla katedrala, odnosno kupola. Nije se činilo tako, ali navodno smo čekali sat vremena da uđemo u katedralu. Niti dugački redovi nisu problem u dobrom društvu! Onda su uslijedile stube. Stube, stube, stube….ali isplatilo se! Jer jednom kad sam došla na kupolu, shvatila sam da bih prehodala tri puta toliku stuba za taj pogled!

Kad smo izašli iz katedrale, vidjeli smo neke ljude u narodnim renesansnim nošnjama. Tri minute kasnije cijela povorka ljudi u firentinskim tradicionalnim nošnjama je došla prema nama, svirači, trubači, bubnjari, neki kao vitezovi. Bila su dvoja kola s nekim bocama – ispostavilo se da je to vino Chianti. Nekoliko ljudi u odjelima, jedan od njih je nosio lentu s talijanskom zastavom.

Onda smo, prateći povorku otišli pred samu crkvu. Glavna vrata su bila otvorena, svećenici nešto užurbano hodali, a policija je razmicala ljude. Povorka je išla oko krstionice i zaustavila se pred crkvom. Oni ljudi koji su prodavali vino su se vozili i prodavali! Nešto što se može samo u Italiji vidjeti!

Ispostavilo se, kao što mi je ljubazno objasnio jedan gospodin iz Amerike, da blagoslivljaju vino koje je spremno za konzumaciju. Čini se da oni Martinje imaju godinu dana nakon berbe, ne nekoliko tjedana!

Htjeli smo otići do muzeja, ali on je bio zatvoren (ili u procesu renovacije), a s obzirom da su nam se noge svima već tresle, nitko nije bio raspoložen za posjet tornju. Tako da smo odlučili sjesti na kavu, odnosno nešto gricnuti. Otišli smo u jedno od mojih najdražih mjesta u Firenci, ITIT. Nema veze s Italijom i talijanskim, totalno je američki, ali je super! Jednom kad smo tamo sjeli, bilo nas je nemoguće izvaditi iz fotelja.

Na kraju smo završili na aperitivu kao na večeri! U jednoj od prijašnjih priča sam pisala što je aperitivo. I tu je stvarno riječ o hranu, ne o alkoholu! Jeftinije je od večere u restoranu, biraš između desetak jela i dobiješ piće! Ah, tko ne bi volio Italiju!

U subotu smo se dogovorili da ćemo u nedjelju kuhati kod mene i gledati puštanje lampiona. Također smo odlučili da ćemo pozvati još nekoliko ljudi – što više to bolje! Tek kad sam došla doma sam shvatila da nemam dovoljno stolaca za sve, a u stanu nemamo kauč ili tako nešto!

Jedna od studentskih organizacija je u nedjelju organizirala odlazak na jedno brdašce na rubu Firence – plan je bio da slikamo prekrasan zalazak sunca. Smrznuli se jesmo, zalazak smo vidjeli, no nije bio toliko spektakularan. I nakon toga smo se uputili do mene! Nikoga nije bilo briga za stolce – stajali smo, pričali, kuhali. Pozvali smo još neke ljude koje smo sreli na tom zalasku sunca…na kraju nas je bilo toliko da nije bilo važno ima li dovoljno stolaca ili ne. Nadam se samo da nismo bili previše glasni za susjede!

Ali naš mali aperitivo party je bio i više nego uspješan! Zajedno smo složili dvije vrste tjestenine, bilo je još i raznih sireva, muffini, naresci, salate… Studentska se zabava pretvorila u pravu ozbiljnu zabavu! Jest da sam u 1 ujutro išla pospremati i čistiti, ali isplatilo se!

Malo prije ponoći smo otišli na trg do mojeg – doslovce 30 sekundi hodanja. Tamo je bio DJ radija Firence, a u ponoć su puštali lampione. Svi smo to vidjeli na televiziji i internetu, ali ja to nikada nisam vidjela uživo! I vrijedi vidjeti! Lampioni koje su puštali su bili u obliku srca pa nisu baš najbolje letjeli, ali je svejedno bilo prekrasno! Nešto što vrijedi vidjeti!

Bio je to jedan jako lijep vikend!

Baci e abbraci,
D.

Za kraj sam pripremila još nekoliko slikica!

Dnevnički zapisi: drugi tjedan

All'italiana

U prošlim sam dnevničkim zapisima rekla kako semestar počinje 21. rujna, iako svima ostalima (ili skoro svima) koje znam ne počinje tako rano. U tom svom polujadanju sam zaboravila da sam u Italiji i da je ovdje sve na talijanski način. Jedno od (malobrojnih) e-pisama koje smo dobili je naglasilo da semestar počinje 21. rujna, no neće sva predavanja početi taj dan.

E sad, u Austriji (skoro) svaki predmet slušam jednom tjedno. Ovdje je to uglavnom tri puta tjedno. Stoga sam ja zaključila da će neka predavanja početi u srijedu, na primjer, a ne odmah u ponedjeljak. No ispostavilo se da predavanja koja imam ponedjeljkom ne počinju 21. rujna. Tako da englesku književnost nemam do drugog tjedna semestra, a Laboratiorio di italiano scritto počinje tek u petak. Tako da prvi dan u semestru nisam imala ništa!

 

Bicikl

Već sam vjerojatno rekla da ne živim jako blizu faksu, odnosno mjestima gdje imam predavanja. I to mi je sasvim u redu, samo što 30 minuta u jednom smjeru jest u neku ruku puno. Dodatni mi je problem što srijedom imam jedno predavanje odmah nakon drugog – na različitim lokacijama. Tako da sam odlučila kupiti bicikl.

Prvo sam se trebala naviknuti da ne kočim pedala (skoro sam pala s bicikla jer se nije htio zaustaviti kad sam pokušala pedalirati u kontra smjeru), a onda na neravne firentinske ulice, a onda i brdo turista koji ne vode brigu o prometu.

Sad mi je najveća briga neće li mi ga ukrasti. Imam dva lokota pa se nadam da će biti u redu! Nada umire posljednja!

Ručak

Kuhanje mi je uvijek bilo zabavno. Pečenje kolača možda zanimljivije, no kuhinja mi nikad nije bila mrsko mjesto u kući. U Grazu sam uglavnom bila rastrgana između predavanja pa nisam stigla previše kuhati. Odnosno, za ručak je bilo ili ono što je mama poslala ili nešto na brzinu bačeno u pećnicu/lonac.

Otkako sam došla u Firencu uživam u raznim stvarima koje si pripremam. Nisu sve za pokazati jer još istražujem i puno improviziram, a također kuham bez brašna/riže/krumpira/žitarica (od srca se želim zahvaliti svojim alergijama što su mi omogućile ovakvu prehranu u Italiji). No prilično sam ponosna na račiće s tikvicama, kao i na lososa s pestom i rajčicom.

Možda nije mamina kuhinja, ali nije loše ni ovako! Ovo je definitivno kraj mita da kuhanje za jednu osobu nije zabavno. Na ovaj način mogu istraživati razne spojeve okusa, načine pripremanja hrane – bez da itko mora jesti moje neuspjehe! 

Do iduće priče!
Baci e abbraci!
D.

Dnevnički zapisi: prvi tjedan

I tako prolaze zadnji dani prije početka semestra. Iako svi ostali studenti koje znam, i u Grazu i u Zagrebu (i ostatku Hrvatske) još uživaju bez strožih obaveza, ja se veselim početku predavanja! Istina, nije se teško veseliti kad imaš super raspored – a moj je stvarno izvrstan! Pogotovo kad ga usporedim s Grazom – stvarno se nemam na što žaliti (čut ćemo se u siječnju kad počnu ispiti!).

Ikea

Subota je bio dan za Ikeu. Kažu da je Disneyworld najsretnije mjesto na svijetu, a Ikea je definitivno drugo najsretnije mjesto na svijetu. Ili barem veoma, veoma zabavno! Nije toliko super za novčanik, ali za inspiraciju i sitnice koje uljepšavaju (i olakšavaju) život – izvrsna stvar. Ne znam kako je u ostalim Ikeama, ali ova ima besplatan autobus. NO! Nije sve tako jednostavno. Naći autobus je bilo prava avantura. Dovoljno je da kažem da smo 30 minuta hodale oko kolodvora tražeći pravu autobusnu stanicu!

Dok nisam zaboravila, Ikea je također izvrsni način ležerne tjelovježbe! I, samo da napomenem, ne mislim samo na to da se cijelo vrijeme hoda. Ja sam lijepo osnažila svoje mišiće noseći organizator papira preko pola grada (i gotovo cijele Ikeje) koji je neprimjereno težak!

Inače, da opravdam svoju opsesiju Ikejom, na internetu postoji puno blogova i psotova koji govore upravo o tome – Ikeji. Kao na primjer ovaj i ovaj i ovaj

Aperitivo

Prva stvar koja je meni pala na pamet je alkohol. I ima veze s alkoholom. Ali je puno bolje od samo alkohola. Evo kako apperitivo funkcionira. Platiš piće i još par eura, dobiješ to svoje piće i tanjurić i onda možeš jesti razne stvarčice koje nude. Uglavnom talijanske stvari, što znači puno tjestenine i riže, ali na sreću nađu se i sirevi i povrće!

Mi smo išli u kafić/restoran/štoveć Le Murate – caffé letterario Firenze. Fora s tim kafićem je da je nekad bio zatvor, a sada je preuređen u stanove i urede. I u biti izgleda super! Zvuči jezivo, znam, ali zapravo je stvarno ugodno i lijepo! Super je, također, što organiziraju razne večeri – koncerte, gledanje filmova, književne večeri ….

Ako se nađete u Italiji, appertivo je jedna od stvari koju preporučam! Nije skupo kao večera (ne zaboravite, u Italiji plaćate posebno hranu i posebno to što sjedite za stolom), a opet nije samo piće. Osim toga, to je neka vrsta švedskog stola pa ako naiđete na nešto što STVAAAARNO volite, možete se toga najesti do mile volje.

Pa, bio je ovo prvi vikend, sada je vrijeme za započeti novi!

Bacci e abbracci,

D. 

Evo mene u Firenci

Studiram već dvije godine, živim u drugoj državi, s 15 sam otišla na godinu dana u Ameriku… čovjek bi logično zaključio da su mi rastanci najprirodnija stvar na svijetu i da mi je prirodnije komunicirati preko Skypea/Vibera/Whatsappa/Gmaila/nečeg sličnog. Odlazak u Ameriku je bio stvarno bezbolan, a odlaske u Graz i ne brojim jer se doma vraćam – svako malo. No ovaj mi je odlazak nekako teško pao. Čak ni činjenica da idem u Italiju, u prekrasnu Firencu, pola godine studirati na pravom talijanskom sveučilištu nije puno pomogla! Pa evo, i prije nego sam stvarno započela ovo putovanje postala sam mrvicu mudrija: teško je napustiti nešto što si počeo stvarati, teško je otići kad si usred nečega. Da, Viber je super stvar, ali ništa ne može zamijeniti one duge kave (pa ni one „na brzinu“).

Prije nego ova priča postane trećeklasna žalopojka, vratimo se mi na Firencu. Čim smo stigli, sva je žalost nestala i u meni se samo čuo jedan veseli glasić „Živjet ću u Firenci! Živjet ću u Firenci!“ Da ne bi došlo do zabune, veselim se ja danu kad ću se vratiti onim kavama, šetnjama, muškatima i svim tim divoticama – ali FIRENZA!

Potraga za stanom u Firenci je bila noćna mora, tako da mi je golemi kamen pao sa srca kada sam napokon pronašla sobu. Nisam 3 minute do faxa, ali živim u pravoj staroj talijanskoj kući, kroz prozor vidim u stanove pravih Talijana koji žive pravi talijanski život, pred kućom mi je parkiran rozi Fiat 500, tri kuće niže mi je voćarnica (s povrćem), preko puta je neki restorančić, s druge strane je neka galerija – život za poželjeti! Ah, da ne zaboravim, sustanarka mi je Kanađanka koja studira „shoe design“. Ge-ni-jal-no!

Oko zgrade mi se mota najmanje 5 mačaka, ne razlikujem svoje zvono od ulaznog zvona susjeda, u nedjelju je u jednom od onih stanova bio obiteljski ručak (slučajno sam vidjela), a na stol su osim tanjura odmah stavili i vino, kroz prozor čujem perilicu rublja i nečiju televiziju… zasada mi je to sve slatko, a vidjet ćemo kako će biti kad počnu predavanja u učenje!

Postala sam i članica ESN-a (Erasmus Student Network), dobila njihovu karticu i narukvicu, a na neku foru su mi napisali da studiram arhitekturu. I imam neke crtice na slici na nosu! Svejedno, ovaj semestar dobro započinje!

Nadam se da ću uskoro imati više konkretnih priča!

A do onda, bacci e abbracci!

D. 

Firenze

Još se uvijek dobro sjećam svog odlaska u Ameriku-svog prvog velikog putovanja. Danas, pet godina starija i mrvicu pametnija pakiram  svoje kovčege za novu avanturu: semestar u Firenci!

Kako sam došla do Firence? Nakon četverotjednog tečaja jezika u veljači odučila sam se prijaviti za Erasmus u tom istom prekrasnom gradu! I tako se u mom -poštanskom sandučiću našlo jedno "Sehr geehrte Frau Rihtaric" pismo koje je potvrdilo da ću ovu jesen provesti u belloj Italiji! 

Prva će priča biti kratka jer se vrijeme polaska opasno približava, a ima još stvari koje moram spakirati. No s obzirom da je Firenca grad iz kojeg su potekli Dante, Petrarca, Boccaccio i još puno, puno pjesnika, a u pjesničkim je zbirkama običaj da je prva pjesma ona programska, tako ću ja i u svojoj prvoj priči najaviti temu svog bloga. Pričat ću o raznim stvarima, ponajviše svakodnevnim doživljajima iz Firence, Erasmusu, putovanjima, hrani, planiranju. Nadam se da ću nekog motivirati na istu ili sličnu avanturu, da ću vam dati svijete, da ćemo zajedno učiti na mojim iskustvima. Kada sam u veljači pisala iz Firence, podnaslov bloga mi je bio "jer sve ono lijepo treba podijeliti". I dalje se slažem s time. Želja mi je širiti dobre informacije jer vjerujem da će one uroditi dobrim!

Iduću ću priču pisati u Firenci. Sad jurim strpati zadnje stvari u kovčege i baciti zadnje poglede na "doma"!