Motiv upoznavanja predaka i obiteljske prošlosti provlači se kroz mnoge knjige i filmove, ali nekako mi se uvijek činio nerealan, kao neka poza. Nikad to nisam doživjela kao stvarnu potrebu ili nešto što ljudi u stvarnome svijetu rade. Što ti u životu znači saznati čime ti se bavio pradjed ili gdje ti je odrasla baka? I prevarila sam se. Hrvati, Slavonci, Zagrepčani, sve smo to po roditeljima kao i po mjestu gdje smo odrasli. Ipak, ja nikad nisam osjećala da imam pravo nazivati se Hercegovkom (po mami), a svejedno kao da mi je nešto nedostajalo. U biti, još dan danas nisam sigurna imam li pravo na to, ali barem znam da postoji taj dio svijeta gdje je rođena i živjela moja majka, gdje su odrasli ljudi koji su nju odgojili, gdje je i moja obitelj.
Ovogodišnje putovanje u Mrkodol bilo je zaljubljivanje u taj svijet, zaljubljivanje koje je počelo prije četiri godine. Naišla sam na razne reakcije čuđenja kad sam rekla da bih mogla tamo živjeti - ali ljudi tamo žive. Ljudi kao ja. Na kraju krajeva, zašto ne bih tamo mogla živjeti? Što bi mi nedostajalo? Zašto se u Hercegovini ne bi moglo živjeti? Znam, nije to laki kruh, ali onaj tko se boji rada, tog problemi čekaju i u Beču i u Americi i u Zagrebu.
Nego, da se vratim na zaljubljivanje. U gradu je druga stvar, ali selo te vrati u prošlost, bez da ti oduzme blagodati sadašnjosti. Interneta, struje i vode ima, ali ima i mira, zelenila, kamenih kuća, tišine i zvjezdanog neba. Aristokrati su uvijek živjeli na selu - s razlogom! Onda je tu to Duvanjsko polje okruženo planinama, prošarano plavim čičcima, lijepo na neki svoj poseban način. Nije to ljepota kao u cvjetne livade ili tek prolistale šume, već neka snažna ljepota kojom priroda prkosi prejakom suncu i suhom kamenu.
A onda je, u tom mom istraživanju i neistraživanju svoje obiteljske prošlosti, došao Graz. Upoznaješ ljude, pitaju te odakle si pa pitaš ti njih:
-A odakle si ti?
-Iz Tomislavgrada.
-Ajme moja je mama iz Tomislavgrada!
-Oooo pa ti si naša! - reknu ti oni.
A znaš, u stranom je svijetu važno biti nečij! I ja volim biti njihova. Iako još uvijek ne znam imam li pravo nazivati se Hercegovkom (po mami), volim biti njihova i volim da su oni moji. I još više i još jače volim taj kraj.
I eto, ne znam je li mi srce više puno sreće što sam ovdje i od ljubavi za ovo mjesto i ove ljude ili me više boli strah da jednog dana neću imati kamo dovesti svoju djecu! Ipak postoji u meni nada da ovaj kraj neće opustošiti. Ako mene za nj veže nešto tako snažno, kako ne bi one koji su tamo proveli puno, puno više vremena! Možda tiho, ali znam da Hercegovina živi i nastavit će živjeti!
...
ništa bez ujnine pite
strininih fritula
dobre turske
i barem jednog janjca
pisala sam ono o radu i poslu i kruhu...mamin je bratić zasadio vinograd
čak je i tatin šešir našao svoje mjesto pod suncem
Do iduće priče!
