Došao je i taj dan kad mogu reći da su svi ovosemestralni ispiti iza mene tako da ljeto službeno može početi. Što je veoma dobra stvar jer temperature ovdje kod nas LUDUJU i čovjek nema snage ni za što. Estera i ja smo jučer poslije mog ispita provele poslijepodne čitajući u zamračenoj sobi s uključenim ventilatorom. (Donati se sviđala ideja sunčane sobe koja gleda na jug!)
Ipak, misli nam se još svakodnevno vraćaju na naš izlet u Rim tako da vam donosim 5 neočekivanih situacija iz Rima. Dobro, situacija koje MI nismo očekivale.
1) Donatina loša koordinacija karta-autobus
Ja sam jedno od ženskih bića koje se ponosi orijentacijom. Moja ju majka zove muškom, a ja samo kažem da kužim gdje su stvari u prostoru. Ipak, kad smo iz doma išle prvi put do grada, smjestila sam nas na autobus u krivom smjeru. I sasvim sam slučajno skužila da ne idemo prema centru - nakon kojih šest ili sedam stanica.
2) Vrijeme leti
U Domu smo imale doručak, no ostali su obroci bili na nama, tako da smo si obično nešto kupile u dućanu. Predzadnju smo večer ležerno šetale kad sam ja shvatila da je već prošlo 20:30, a da nismo ništa kupile za jesti (a k tome nismo od ručka ništa jele). NARAVNO, da u blizini nije bilo nikakvih dućana. Ali - nikakvih. A u takvim situacijama vrijeme leti k'o ludo, ti hodaš sporo kao puž, a Estera je k tome imala grozne žuljeve.
3) Kruh
Putujući i živeći u drugim državama (iliti kulturama) shvatila sam da je kruh jedna od onih stvari koje su veoma vezane za kulturu. Zvuči smiješno, ali tako je. Različite su kulture jednostavno navikle na različite vrste kruha.
Za doručak smo, naravno, dobile kruh. Ja ga ne jedem, ali je Estera (kao sav normalan narod) mislila jesti kruh. Prvi dan je dobila neko tanko TVRDO pecivo iz kojeg je jedva jedvice našla "mekano" da iskopa. Drugi su nam dan zaboravili servirati kruh. Treći je dan bio u redu, a četvrti smo dobile "talijanski kruh, malo za promjenu". Taj talijanski kruh ima oblik bidrice, i obje nas je iznenadila veličina tog peciva na stolu. No ispostavilo se da je taj talijanski kruh iznutra šupalj. Ne šalim se. Šuplje pecivo promjera dvadesetak centimetara.
Pouka: život bez kruha je puno jednostavniji
4) Nož
Kad si cijeli dan na nogama i jedeš s nogu, onda obično sa sobom nosiš pribor za jelo. Ipak, ako imate namjeru ići u Vatikan, nemojte nositi pribor za jelo jer ćete ostati bez njega. Ja sam tako u torbi uz sve moguće stvari koje vam na putu mogu trebati (od wc papira do pernice) imala i pribor za jelo, uključujući i nož - koji je koštao manje od €1, ali je bio genijalan (i nisam ga nedavno našla nigdje za kupiti). I tako prođemo Estera i ja kroz osiguranje na ulazu u Vatikan (kad smo išle vidjeti Baziliku sv. Petra) i krenemo dalje kad nas gospodin zaštitar vrati. "Imate li u torbi nož gospođo?" Prvo: gospođa ću postati kad se jednog dana udam ili barem navršim 30. Drugo: vidiš na skeneru da imam i žlice i vilice i hranu, nije li logično da imam nož. No nož je, čini se, bio predodređen za baj-baj. Tješim se da su mi mogli zaplijeniti bocu za vodu - za čime bih stvarno plakala.
5) Vatikanski muzej
Pripremajući se za put u Rim, tristo sam puta pročitala stranice vatikanskih muzeja na svim jezicima koje govorim i svejedno nisam skoro ništa shvatila kako to funkcionira. Znala sam dvije stvari: gužvaGUŽVAgužva i da ti, dok čekaš u redu, da uđeš u muzej, prilaze raznorazni ljudi koji ti nude raznorazne čudne ponude da preskočiš čekanje i što sve ne znam. Da skratim, Estera i ja smo tamo otišle jednog poslijepodneva (poslijepodne bi trebala biti manja gužva), postale kuhane i pečene čekajući kojih pola sata na suncu pomičući se tri koraka svakih pet minuta da bi nas onda najednom sve pustili unutra. Bila ja to JAKO loša ideja. Muzej je bio pretrpan. Hodale smo iz prostorije u prostoriju s masom ljudi, jedni priljepljeni uz druge, ispred sebe vidiš samo ljude, iza sebe vidiš samo ljude, onda ne možeš proći jer je jedna vođena grupa zastala, pa dođeš do uskih vrata...uglavnom, konstantno sudaranje i manjak zraka uzmu svu čar muzeja. A onda smo došle do Sikstinske kapele...i nismo bile sigurne jesmo li mi lude ili svijet. Prije nego me se osudi da ne poštujem kulturu, da ne znam cijeniti povijest i umjetnost i sve to, dopustite mi da kažem ovo. Ja se divim, cijelim svojim bićem, Michelangelu što je tamo ležao i ležao i ležao i to naslikao. No Stvaranje čovjeka je jedna frljica na stropu koju je prilično teško uočiti među ostalim frljicama i poprilično je nemoguće u njoj uživati ili joj se diviti ili ju proučavati kad te stalno netko udara u rame, kad kostantno čuješ druge kako ne prestaju govoriti i zaštitare kako ili "šššššškaju" ili na žalosnom engleskom pokušavaju reći "tišina, molim" i kad si prethodnih pola sata hodao u hordi ljudi (a ne postoji turist u Rimu u lipnju koji dobro miriše) nadajući se da ideš u dobrom smjeru da bi došao do Sikstinske kapele.
Savijet: strpljenja i spremnosti na GUŽVU!
Kad pogledam na cijelo putovanje, možda jesam izgubila nož i par godina života jer ne volim gužvu, ali to su samo sitnice. Ono što je obilježilo putovanje, oduševljenosti ovim veličanstvenim gradom, dolazi u idućim pričama - ako me vrućina ne dokrajči pa ih ne uspijem napisati!
Do iduće priče,
Donata
Pripremajući se za put u Rim, tristo sam puta pročitala stranice vatikanskih muzeja na svim jezicima koje govorim i svejedno nisam skoro ništa shvatila kako to funkcionira. Znala sam dvije stvari: gužvaGUŽVAgužva i da ti, dok čekaš u redu, da uđeš u muzej, prilaze raznorazni ljudi koji ti nude raznorazne čudne ponude da preskočiš čekanje i što sve ne znam. Da skratim, Estera i ja smo tamo otišle jednog poslijepodneva (poslijepodne bi trebala biti manja gužva), postale kuhane i pečene čekajući kojih pola sata na suncu pomičući se tri koraka svakih pet minuta da bi nas onda najednom sve pustili unutra. Bila ja to JAKO loša ideja. Muzej je bio pretrpan. Hodale smo iz prostorije u prostoriju s masom ljudi, jedni priljepljeni uz druge, ispred sebe vidiš samo ljude, iza sebe vidiš samo ljude, onda ne možeš proći jer je jedna vođena grupa zastala, pa dođeš do uskih vrata...uglavnom, konstantno sudaranje i manjak zraka uzmu svu čar muzeja. A onda smo došle do Sikstinske kapele...i nismo bile sigurne jesmo li mi lude ili svijet. Prije nego me se osudi da ne poštujem kulturu, da ne znam cijeniti povijest i umjetnost i sve to, dopustite mi da kažem ovo. Ja se divim, cijelim svojim bićem, Michelangelu što je tamo ležao i ležao i ležao i to naslikao. No Stvaranje čovjeka je jedna frljica na stropu koju je prilično teško uočiti među ostalim frljicama i poprilično je nemoguće u njoj uživati ili joj se diviti ili ju proučavati kad te stalno netko udara u rame, kad kostantno čuješ druge kako ne prestaju govoriti i zaštitare kako ili "šššššškaju" ili na žalosnom engleskom pokušavaju reći "tišina, molim" i kad si prethodnih pola sata hodao u hordi ljudi (a ne postoji turist u Rimu u lipnju koji dobro miriše) nadajući se da ideš u dobrom smjeru da bi došao do Sikstinske kapele.
Savijet: strpljenja i spremnosti na GUŽVU!
Kad pogledam na cijelo putovanje, možda jesam izgubila nož i par godina života jer ne volim gužvu, ali to su samo sitnice. Ono što je obilježilo putovanje, oduševljenosti ovim veličanstvenim gradom, dolazi u idućim pričama - ako me vrućina ne dokrajči pa ih ne uspijem napisati!
Do iduće priče,
Donata
