Neke stvari planiramo, a neke se dogode same od sebe. Iako čvrsto vjerujem da je ključ uspjeha u dobrom planiranju, nemoguće je planirati stvari kao što su dobro raspoloženje, uzbuđenje, smijeh, … Koliko god čudno (ili paradoksalno) zvučalo, stvari u kojima najviše uživam ne mogu planirati, a toliko volim tablice, rasporede i popise!
Ova je subota bila savršeni spoj planiranog i spontanog; prijatelja, smijeha, zabave, uživanja. Nekoliko nas se dogovorilo otići obići firentinsku katedralu. Kupili smo kartu koja sve uključuje – krstionicu, kupolu, toranj i muzej. Prvo smo se uputili u krstionicu, s obzirom da je tamo najmanji red. Reći ću sasvim otvoreno: ja nisam neki poznavatelj povijesti umjetnosti pa moji komentari mogu biti prekrasno, očaravajuće, predivno.
Mislila sam da ću ovaj vikend provesti mirno, početi čitati silne romane koje moram pripremiti za ispit, organizirati raspored, naći neke izvannastavne aktivnosti i takve stvari. Ključna riječ je „mislila“! Jer je moj miran vikend postao društveno prepunjen!
U subotu smo odlučili obići katedralu. To je znači puno stuba i puno čekanja. Jedan od glavnih razloga zašto volim razmjene je lakoća upoznavanja ljudi. Čim si na razmjeni ili si „an international student“ razgovor jednostavno teče. Nema one neke prepreke kao kod upoznavanja ljudi, recimo, u gradu u kojem živiš. Tako nas se sakupila grupica od šest studenata i krenusmo u avanturu. Mislim, čekanje u redu nije baš neka avantura, ali one silne stube stvarno jesu!
Krstionica je bila u redu – nema čekanja, nema stuba, očaravajući strop. Onda je na red došla katedrala, odnosno kupola. Nije se činilo tako, ali navodno smo čekali sat vremena da uđemo u katedralu. Niti dugački redovi nisu problem u dobrom društvu! Onda su uslijedile stube. Stube, stube, stube….ali isplatilo se! Jer jednom kad sam došla na kupolu, shvatila sam da bih prehodala tri puta toliku stuba za taj pogled!
Kad smo izašli iz katedrale, vidjeli smo neke ljude u narodnim renesansnim nošnjama. Tri minute kasnije cijela povorka ljudi u firentinskim tradicionalnim nošnjama je došla prema nama, svirači, trubači, bubnjari, neki kao vitezovi. Bila su dvoja kola s nekim bocama – ispostavilo se da je to vino Chianti. Nekoliko ljudi u odjelima, jedan od njih je nosio lentu s talijanskom zastavom.
Onda smo, prateći povorku otišli pred samu crkvu. Glavna vrata su bila otvorena, svećenici nešto užurbano hodali, a policija je razmicala ljude. Povorka je išla oko krstionice i zaustavila se pred crkvom. Oni ljudi koji su prodavali vino su se vozili i prodavali! Nešto što se može samo u Italiji vidjeti!
Ispostavilo se, kao što mi je ljubazno objasnio jedan gospodin iz Amerike, da blagoslivljaju vino koje je spremno za konzumaciju. Čini se da oni Martinje imaju godinu dana nakon berbe, ne nekoliko tjedana!
Htjeli smo otići do muzeja, ali on je bio zatvoren (ili u procesu renovacije), a s obzirom da su nam se noge svima već tresle, nitko nije bio raspoložen za posjet tornju. Tako da smo odlučili sjesti na kavu, odnosno nešto gricnuti. Otišli smo u jedno od mojih najdražih mjesta u Firenci, ITIT. Nema veze s Italijom i talijanskim, totalno je američki, ali je super! Jednom kad smo tamo sjeli, bilo nas je nemoguće izvaditi iz fotelja.
Na kraju smo završili na aperitivu kao na večeri! U jednoj od
prijašnjih priča sam pisala što je aperitivo. I tu je stvarno riječ o hranu, ne o alkoholu! Jeftinije je od večere u restoranu, biraš između desetak jela i dobiješ piće! Ah, tko ne bi volio Italiju!
U subotu smo se dogovorili da ćemo u nedjelju kuhati kod mene i gledati puštanje lampiona. Također smo odlučili da ćemo pozvati još nekoliko ljudi – što više to bolje! Tek kad sam došla doma sam shvatila da nemam dovoljno stolaca za sve, a u stanu nemamo kauč ili tako nešto!
Jedna od studentskih organizacija je u nedjelju organizirala odlazak na jedno brdašce na rubu Firence – plan je bio da slikamo prekrasan zalazak sunca. Smrznuli se jesmo, zalazak smo vidjeli, no nije bio toliko spektakularan. I nakon toga smo se uputili do mene! Nikoga nije bilo briga za stolce – stajali smo, pričali, kuhali. Pozvali smo još neke ljude koje smo sreli na tom zalasku sunca…na kraju nas je bilo toliko da nije bilo važno ima li dovoljno stolaca ili ne. Nadam se samo da nismo bili previše glasni za susjede!
Ali naš mali aperitivo party je bio i više nego uspješan! Zajedno smo složili dvije vrste tjestenine, bilo je još i raznih sireva, muffini, naresci, salate… Studentska se zabava pretvorila u pravu ozbiljnu zabavu! Jest da sam u 1 ujutro išla pospremati i čistiti, ali isplatilo se!
Malo prije ponoći smo otišli na trg do mojeg – doslovce 30 sekundi hodanja. Tamo je bio DJ radija Firence, a u ponoć su puštali lampione. Svi smo to vidjeli na televiziji i internetu, ali ja to nikada nisam vidjela uživo! I vrijedi vidjeti! Lampioni koje su puštali su bili u obliku srca pa nisu baš najbolje letjeli, ali je svejedno bilo prekrasno! Nešto što vrijedi vidjeti!
Bio je to jedan jako lijep vikend!
Baci e abbraci,
D.
Za kraj sam pripremila još nekoliko slikica!
