Dnevnički zapisi: drugi tjedan

All'italiana

U prošlim sam dnevničkim zapisima rekla kako semestar počinje 21. rujna, iako svima ostalima (ili skoro svima) koje znam ne počinje tako rano. U tom svom polujadanju sam zaboravila da sam u Italiji i da je ovdje sve na talijanski način. Jedno od (malobrojnih) e-pisama koje smo dobili je naglasilo da semestar počinje 21. rujna, no neće sva predavanja početi taj dan.

E sad, u Austriji (skoro) svaki predmet slušam jednom tjedno. Ovdje je to uglavnom tri puta tjedno. Stoga sam ja zaključila da će neka predavanja početi u srijedu, na primjer, a ne odmah u ponedjeljak. No ispostavilo se da predavanja koja imam ponedjeljkom ne počinju 21. rujna. Tako da englesku književnost nemam do drugog tjedna semestra, a Laboratiorio di italiano scritto počinje tek u petak. Tako da prvi dan u semestru nisam imala ništa!

 

Bicikl

Već sam vjerojatno rekla da ne živim jako blizu faksu, odnosno mjestima gdje imam predavanja. I to mi je sasvim u redu, samo što 30 minuta u jednom smjeru jest u neku ruku puno. Dodatni mi je problem što srijedom imam jedno predavanje odmah nakon drugog – na različitim lokacijama. Tako da sam odlučila kupiti bicikl.

Prvo sam se trebala naviknuti da ne kočim pedala (skoro sam pala s bicikla jer se nije htio zaustaviti kad sam pokušala pedalirati u kontra smjeru), a onda na neravne firentinske ulice, a onda i brdo turista koji ne vode brigu o prometu.

Sad mi je najveća briga neće li mi ga ukrasti. Imam dva lokota pa se nadam da će biti u redu! Nada umire posljednja!

Ručak

Kuhanje mi je uvijek bilo zabavno. Pečenje kolača možda zanimljivije, no kuhinja mi nikad nije bila mrsko mjesto u kući. U Grazu sam uglavnom bila rastrgana između predavanja pa nisam stigla previše kuhati. Odnosno, za ručak je bilo ili ono što je mama poslala ili nešto na brzinu bačeno u pećnicu/lonac.

Otkako sam došla u Firencu uživam u raznim stvarima koje si pripremam. Nisu sve za pokazati jer još istražujem i puno improviziram, a također kuham bez brašna/riže/krumpira/žitarica (od srca se želim zahvaliti svojim alergijama što su mi omogućile ovakvu prehranu u Italiji). No prilično sam ponosna na račiće s tikvicama, kao i na lososa s pestom i rajčicom.

Možda nije mamina kuhinja, ali nije loše ni ovako! Ovo je definitivno kraj mita da kuhanje za jednu osobu nije zabavno. Na ovaj način mogu istraživati razne spojeve okusa, načine pripremanja hrane – bez da itko mora jesti moje neuspjehe! 

Do iduće priče!
Baci e abbraci!
D.