30.9.15

La belle epoque


Ima stvari koje su generalno, globalno, univerzalno prihvaćene kao „cool“. Svi volimo Italiju, svi volimo New York, svi volimo čokoladu (dobro, ovo je možda za raspravo, ali nećemo sada cjepidlačiti), a svi volimo i Francusku. Uključujući i Talijane. Oni su čak organizirali francuski sajam! Bilo je svega – od nakita do hrane! I puno čokolade!
Evo par fotkica:
















Baci e abbraci,
D.

Piazza del Duomo - Krstionica



U koje god doba dođete u Firencu, ovdje je sve puno turista. Firenca je, kao što svi znamo, poseban grad, ali nešto ga mora činiti posebnim. Lijepih građevina ima svugdje, no sigurno ima nečeg posebnog vezanog uz ove firentinske građevine. Zato vam danas donosim priču o Krstionici svetog Ivana. 


Od 17. stoljeća centar vjerskog života Firence bio je podijeljen između Trga svetog Ivana i Trga katedrale (Piazza del Duomo). Na Piazzi del Duomo nalaze se Krstionica svetog Ivana (Battisero di San Giovanni), katedrala Santa Maria del Fiore u kojoj se nalaze kosti svete Reparate, zvonik (Il Campanile di Giotto), muzej  i još razne znamenitosti. U središtu grada nalazi se ovaj Božji hram (cittá di Dio) koji svjedoči vjeru u jednog Boga, sjedinjenog s ljudima. Trg je počeo dobivati ovakav izgled krajem 13. stoljeća
Krstionica je zasebna građevina nasuprot ulaza u katedralu i najstariji je dio ovog trga. Stoljećima je na tom mjestu bio poganski hram koji je potom pretvoren u krstionicu. U biti, već u petom ili šestom stoljeću postoji prva krstionica ispred svete Reparate, današnje katedrale, slično kao što je danas. Ta je prva krstionica bila slična današnjoj: bila je oblika osmerokuta koji simbolizira „osmi dan“, vrijeme Krista koji je uskrsnuo, vrijeme koje nije dio našeg vremena. Ova simbolika je izravno povezana s sa sakramentom krštenja jer ono vjernicima omogućuje da nakon smrti prijeđu u novi život s Kristom – osmi dan. Ovaj oblik upućuje na kršćansku nadu u uskrsnuće mrtvih, što je još više do izražaja dolazilo kada je krstionica bila okružena grobljem.


Polovicom 11. stoljeća počela je obnova Krstionice kojom su joj dane današnje dimenzije te je obložena vrijednim mramorom, koji je u velikom dijelu uzet s raznih antičkih građevina. To je bilo u vrijeme kada je Firenca potvrđivala svoj ekonomski i politički status postavši prijestolnicom Toskane.  
U 12. i 13. stoljeću Krstionica je postala ponosom grada: dodane su joj kupola te „scarsella“ (pravokutna apsida na istoku). Dante ju zove „il mio bel San Giovanni“ odnosno „moj lijepi sveti
Ivan“. U 14. i 15. stoljeću krstionica dobiva skulpture zbog kojih je danas slavna: troja brončana vrata te brončani i mramorni prikazi slika iz Biblije na samim vratima.



Vrata

Najstarija vrata se sada nalaze na jugu i prikazuju život svetog Ivana Krstitelja kome je krstionica posvećena te koji je zaštitnik grada. Vrata je napravio Andrea Pisano 1336. godine. Sotitnjak godina kasnije Lorenzo je Ghiberti napravio vrata koja su danas na sjeveru, na kojima je prikazan Kristov život. Treća je vrata, prema priči Giogia Vasarija, Michelangelo nazvao „Porta del Paradiso“ odnosno „Vrata Raja“. Nalaze se na istoku, prikazuju Stari Zavjet, a napravio ih je Ghiberti. Na krstionici se danas, naravno, nalaze kopije originalnih vrata.

Unutrašnjost
Ova je velika kupola, koja svojim rasporedom podsjeća na Panteon, obogaćena elementima s antičkih spomenika: monolitni stupovi, dva sarkofaga i dio mramora. Način na koji je popločena, pak, podsjeća na Islam. Jasno je uočljiv utjecaj Bizanta, odnosno činjenica da je Firenca bila raskrižje važnih prometnih pravaca.



Na stropu je uočljiv veliki prikaz Krista koji dominira nad ostalim mozaicima iz 13. stoljeća, koji prikazuju sudnji dan, anđeoske hijerarhije, priče iz Postanka, Josipov život, Marijin i Isusov život i život Krstitelja, a u centru se nalaze ukrasni elementi. Prikazi na stropu simboliziraju smisao sakramenta krštenja. 

Do iduće priče, 
baci e abbraci, 
D.

29.9.15

Fiorentinske šetnje



Neke stvari planiramo, a neke se dogode same od sebe. Iako čvrsto vjerujem da je ključ uspjeha u dobrom planiranju, nemoguće je planirati stvari kao što su dobro raspoloženje, uzbuđenje, smijeh, … Koliko god čudno (ili paradoksalno) zvučalo, stvari u kojima najviše uživam ne mogu planirati, a toliko volim tablice, rasporede i popise!
Ova je subota bila savršeni spoj planiranog i spontanog; prijatelja, smijeha, zabave, uživanja. Nekoliko nas se dogovorilo otići obići firentinsku katedralu. Kupili smo kartu koja sve uključuje – krstionicu, kupolu, toranj i muzej. Prvo smo se uputili u krstionicu, s obzirom da je tamo najmanji red. Reći ću sasvim otvoreno: ja nisam neki poznavatelj povijesti umjetnosti pa moji komentari mogu biti prekrasno, očaravajuće, predivno.


Mislila sam da ću ovaj vikend provesti mirno, početi čitati silne romane koje moram pripremiti za ispit, organizirati raspored, naći neke izvannastavne aktivnosti i takve stvari. Ključna riječ je „mislila“! Jer je moj miran vikend postao društveno prepunjen!

U subotu smo odlučili obići katedralu. To je znači puno stuba i puno čekanja. Jedan od glavnih razloga zašto volim razmjene je lakoća upoznavanja ljudi. Čim si na razmjeni ili si „an international student“ razgovor jednostavno teče. Nema one neke prepreke kao kod upoznavanja ljudi, recimo, u gradu u kojem živiš. Tako nas se sakupila grupica od šest studenata i krenusmo u avanturu. Mislim, čekanje u redu nije baš neka avantura, ali one silne stube stvarno jesu!


Krstionica je bila u redu – nema čekanja, nema stuba, očaravajući strop. Onda je na red došla katedrala, odnosno kupola. Nije se činilo tako, ali navodno smo čekali sat vremena da uđemo u katedralu. Niti dugački redovi nisu problem u dobrom društvu! Onda su uslijedile stube. Stube, stube, stube….ali isplatilo se! Jer jednom kad sam došla na kupolu, shvatila sam da bih prehodala tri puta toliku stuba za taj pogled!

Kad smo izašli iz katedrale, vidjeli smo neke ljude u narodnim renesansnim nošnjama. Tri minute kasnije cijela povorka ljudi u firentinskim tradicionalnim nošnjama je došla prema nama, svirači, trubači, bubnjari, neki kao vitezovi. Bila su dvoja kola s nekim bocama – ispostavilo se da je to vino Chianti. Nekoliko ljudi u odjelima, jedan od njih je nosio lentu s talijanskom zastavom.
Onda smo, prateći povorku otišli pred samu crkvu. Glavna vrata su bila otvorena, svećenici nešto užurbano hodali, a policija je razmicala ljude. Povorka je išla oko krstionice i zaustavila se pred crkvom. Oni ljudi koji su prodavali vino su se vozili i prodavali! Nešto što se može samo u Italiji vidjeti!

Ispostavilo se, kao što mi je ljubazno objasnio jedan gospodin iz Amerike, da blagoslivljaju vino koje je spremno za konzumaciju. Čini se da oni Martinje imaju godinu dana nakon berbe, ne nekoliko tjedana!

Htjeli smo otići do muzeja, ali on je bio zatvoren (ili u procesu renovacije), a s obzirom da su nam se noge svima već tresle, nitko nije bio raspoložen za posjet tornju. Tako da smo odlučili sjesti na kavu, odnosno nešto gricnuti. Otišli smo u jedno od mojih najdražih mjesta u Firenci, ITIT. Nema veze s Italijom i talijanskim, totalno je američki, ali je super! Jednom kad smo tamo sjeli, bilo nas je nemoguće izvaditi iz fotelja.

Na kraju smo završili na aperitivu kao na večeri! U jednoj od prijašnjih priča sam pisala što je aperitivo. I tu je stvarno riječ o hranu, ne o alkoholu! Jeftinije je od večere u restoranu, biraš između desetak jela i dobiješ piće! Ah, tko ne bi volio Italiju!

U subotu smo se dogovorili da ćemo u nedjelju kuhati kod mene i gledati puštanje lampiona. Također smo odlučili da ćemo pozvati još nekoliko ljudi – što više to bolje! Tek kad sam došla doma sam shvatila da nemam dovoljno stolaca za sve, a u stanu nemamo kauč ili tako nešto!


Jedna od studentskih organizacija je u nedjelju organizirala odlazak na jedno brdašce na rubu Firence – plan je bio da slikamo prekrasan zalazak sunca. Smrznuli se jesmo, zalazak smo vidjeli, no nije bio toliko spektakularan. I nakon toga smo se uputili do mene! Nikoga nije bilo briga za stolce – stajali smo, pričali, kuhali. Pozvali smo još neke ljude koje smo sreli na tom zalasku sunca…na kraju nas je bilo toliko da nije bilo važno ima li dovoljno stolaca ili ne. Nadam se samo da nismo bili previše glasni za susjede!


Ali naš mali aperitivo party je bio i više nego uspješan! Zajedno smo složili dvije vrste tjestenine, bilo je još i raznih sireva, muffini, naresci, salate… Studentska se zabava pretvorila u pravu ozbiljnu zabavu! Jest da sam u 1 ujutro išla pospremati i čistiti, ali isplatilo se!
Malo prije ponoći smo otišli na trg do mojeg – doslovce 30 sekundi hodanja. Tamo je bio DJ radija Firence, a u ponoć su puštali lampione. Svi smo to vidjeli na televiziji i internetu, ali ja to nikada nisam vidjela uživo! I vrijedi vidjeti! Lampioni koje su puštali su bili u obliku srca pa nisu baš najbolje letjeli, ali je svejedno bilo prekrasno! Nešto što vrijedi vidjeti!
Bio je to jedan jako lijep vikend!
Baci e abbraci,
D.

Za kraj sam pripremila još nekoliko slikica!





























28.9.15

Super trojka


Bio je ovo veoma ispunjen vikend. Pripremam fotke i priče, a u međuvremenu vam prepuštam tri članka na koja sam nabasala ovaj tjedan! Nadam se da će se i vama svidjeti!
Draga mama, trudim se rabiti naš prekrasan jezik hrvatski što je više moguće; trudim se zaobići posuđenice i slične riječi u svojim pričama. Nadam se da odobravaš poveznice na ova tri članka na -engleskom! 

Fotke i društvene mreže

Idemo malo otvoreno razgovarati (odnosno, ja ću govoriti jer nije baš da mi netko može upasti usred rečenice – u mojoj priči na mom blogu). Facebook, Instagram pa i ovaj blog na kraju krajeva su umjetni, artificial, neprirodni, nerealni i nestvarni. Iako ima ljudi koji na FB pišu žalopojke svakih 30 minuta, jadaju se, ljuti su i slične stvari, većina nas društvene mreže koristi na drugačiji način. Počnimo od mog bloga – pišem samo o dobrim (ili smiješnim) stvarima koje mi se događaju. Nije baš da ćete naći priče o nekim sramotnim, jadnim ili dosadnim stvarima.
Danas je bio naporan dan. Na predavanju nisam skoro ništa razumjela jer je profesorica prebrzo pričala, u dućanu su odmah shvatili da sam strankinja, dobila sam dvojku, ova priča ima malo slika jer se danas nisam dobro našminkala, zadnja tri dana nisam nikamo išla i jela sam samo tjesteninu i to u krevetu gledajući sapunice….
Nope! Neće ići…svi mi želimo imati što bolji život, a svi mi također želimo pokazati drugima kakav nam je život – neki više, a neki manje. No svi želimo da drugi misle da smo uspješni, sretni i zadovoljni.
Zato je dobro ne zaboraviti da naši prijatelji, poznanici i stranci biraju što će podijeliti s nama na društvenim mrežama, a kao što slike u ovom članku pokazuju, slika koju vidimo nije cijela slika!  

O čitanju
 Imajući kroatiste (knjižničara i nastavnicu) za roditelje znači voljeti knjige, stalno čitati, ne znati što je televizija, biti super-pametan u književnosti, itd. Pa baš i ne! Barem ne sve odjednom. Istina je da se kod nas doma TV uključuje samo kad se gleda neki film, i da volim čitati, ali nije sve uvijek bilo tako bajno! I ja se mogu pohvaliti fazom u kojoj mi je gledanje televizije bilo najdraži oblik provođenja slobodnog vremena, a svi se sjećamo te iznimno sramotne faze kad mi je analizirati pjesmu bio najteži zadatak na svijetu. Da budem potpuno iskrena, analiza pjesme mi ni dan danas nije najdraža stvar na svijetu!

Odlučila sam studirati jezike jer ih volim i jer volim lingvistiku (iliti jezikoslovlje). Volim i čitati, ali to nije razlog zbog kojeg sam  izabrala studij „xy jezika i književnosti“.
Zašto sam odlučila ovaj članak podijeliti s vama? Nije da otkriva neke velike tajne ili nešto spektakularno. Odlučila sam to jer na jedan veoma jednostavan način prikazuje kako čitanje stvarno utječe na nas – to je nešto osobno, privatno! Čitanje također utječe na način na koji razmišljamo, obogaćuje naš rječnik, omogućava nam da se bolje izražavamo. Čitanje je proces u kojem aktivno sudjelujemo! Ne kažem da svi moramo čitati iste knjige. Ja si svako ljeto priuštim proučavanje Jane Austen, no moja bi sestra vjerojatno umrla od dosade kad bi morala pročitati jedan od njezinih romana. Kad čitamo, ne možemo se „isključiti“, naprotiv, razvijamo se i rastemo duhom!


Nije za gladne


Jedi, moli, voli je film za koji smo svi vjerojatno čuli, neki vjerojatno pročitali knjigu. Vaša mišljenje vjerojatno ovisi o vašim očekivanjima – mojoj mami se film uopće nije svidio, dok sam a uživala u 3 sata u kinu i u audio knjizi koju sam nekim čudnim slučajem dobila! Naša protagonistica u svakoj od zemalja uživa u jednom dijelu iz naslova, no budimo iskreni, „jedi“ se može primijeniti u bilo kojoj zemlji! Melissa Hie je toga, čini se, i te kako svjesna! 

Baci e abbraci, 
D.