O ciljevima na duge staze

Rezultati nisu odmah vidljivi, a izvršenost se ne mjeri u "da ili ne" već u postocima.

Došla sam u Graz nakon, hm, nakon cijelog ljeta i spontano su mi se vratile neke slike iz prethodne godine (akademske). Slagala sam raspored za nadolazeći tjedan i pred oči mi je došla slika s početka 2017. kad sam, više iz fore nego ozbiljno, napravila popis ciljeva za godinu preda mnom. Što je još važnije napomenuti, istog sam se popisa sjetila i krajem svibnja, a u misli je došla ona "ah opet ništa od tih novogodišnjih odluka, životnih ciljeva i mijenjanja sebe". Sada sam slagala popis obaveza za ovaj tjedan i semestar i shvatila sam da puno stvari ne bi bilo na tom popisu da nisam stavila kvačicu pokraj nekih natuknica s onog novogodišnjeg popisa - iako se u svibnju činilo kao da sam apsolutni propalitet za izvršavanje novogodišnjih odluka.

Ne mogu i ne želim otkrivati sve stvari s onog novogodišnjeg popisa, ali vjerujem da je korisno da nešto ipak podijelim. Ne zato da se pravim važna s kvačicama na tom popisu (vjeruj mi, nema ih toliko), nego zato što je između sastavljanja popisa i stavljanja tih kvačica bilo puno vremena i puno padova. Koliko god dobri i jasni bili naši ciljevi, lako nam se može dogoditi da ne vidimo rezultate dovoljno brzo pa odustanemo.

Zato se vratimo u siječanj 2017. Sastavila sam taj famozni popis, kao što rekoh, više iz fore. No bilo je na njemu nekih stvari koje, hm, ipak donekle jesam morala riješiti - što prije. I dobro je to sve krenulo, uspješno završila zimski semestar. Prepreke na putu do cilja su već počele u veljači kad sam 10 dana provela u krevetu umjesto učeći francuski, što je (da ne dužim) odužilo neke druge stvari na faksu. Preskočimo na proljeće 2017. Nešto prije Uskrsa sam se onesvijestila i završila na hitnoj s posjekotinom nasred čela (još uvijek imam kvrgu iznad desnog oka) nakon čega je uslijedilo rastreseno razdoblje s manjkom koncentracije i čudnim zdravljem. (skok u sada: dobro sam, sve je dobro) Francuski, koji sam nakon neuspjele veljače morala redovito učiti se sveo na puku želju. Četiri Fachprüfunga (zeznuti ispiti koji moram položiti bez predavanja, #UniGraz) su mi se činila teža od neurokirurgije. Seminar o kojem mi je ovisio (kako sam tada mislila) završetak studija je bio opća katastrofa. Već sam prije odustala od sna da ću završni rad pisati o nečem što me zanima, ali se onda činilo kako neću ni završiti seminar, a kamo li pisati završni rad. Nisam na vrijeme obavila neke administrativne zadatke, zbog čega sam sad (ovaj listopad) ostala na listama čekanja  na previše kolegija  (opet #UniGraz).
Nekako kao da je onaj novogodišnji popis bio popis stvari koje neću napraviti.

I tako je sve krenulo, postalo i ostalo krivo.

Netočno.

Evo kako zapravo stoje stvari:

• položila sam francuski prije dva tjedna
• prošli sam semestar, poprilično spontano, položila dva od četiri Fachprüfunga
• od onog sam seminara odustala (i dobila negativnu), ali sam u međuvremenu
• naučila boriti se za sebe pa i onda kad to znači na njemačkom pregovarati sa sveučilišnim profesorima i uvjeriti ih da ti pomognu naći rješenje za tvoju situaciju
• otišla u Budimpeštu na ljetnu školu o romanskim jezicima
• dogovorila da pohađam seminar i pišem završni rad na temu iz snova - još bolji od onog od kojeg sam odustala (a negativnu nitko nikada neće vidjeti)
• shvatila sam da polaziti od sebe ne znači biti sebičan; možda sam čak to već ovdje pisala, ali je vrijedno ponavljanja. Jedna mi je draga doktorica jednom rekla da moram više misliti na sebe. Ne zato da bih bila sebična (i ne govorim to jer sam najnesebičnija osoba na svijetu koja sebe zanemaruje jer misli samo na druge - nisam takva), nego zato što neću ništa moći raditi, ni za druge ni za sebe ako nisam zdrava
• rad na sebi je (otprilike) bio jedna od natuknica onog novogodišnjeg popisa. Predivno je kod ove točke što je teško doživjeti neuspjeh. Rad na sebi, kao i cijela poruka ovog posta, je gradirani proces, a ne dva ekstrema. Da, radim na sebi, ulažem u sebe kako bih mogla ulagati u druge (And I'm deliberately channeling John Maxwell). 

Ciljevi i(li) odluke nam služe za rast, za poboljšanje, za unaprjeđivanje. Bez toga događa se stagnacija. Stoga trebamo ciljeve i odluke, trebamo promjenu. Važno je ne odustati, važno je mjeriti koliko smo se pomaknuli i jesmo li se pomaknuli, a ne jesmo li stigli na neki nedostižan cilj. Savršenstvu možemo samo težiti, ne možemo ga dostići i zbog toga je važno svoje uspjehe gledati u promjenama nabolje, a ne u udaljenosti od nedostižnoga. 

Napravite svoj popis, stavite ga na neko vidljivo mjesto i ne zaboravite za mjesec ili godinu dana pogledati koliko ste puno prošli od dana kad ste te svoje ciljeve zapisali.