 |
| Elisabethstraße <3 |
Od mog doma do tramvajske stanice treba 3 minute lagane šetnje, 2 minute normalnog hoda (1 minuta trčanja). No ovog je proljeća pruga u rekonstrukciji tako da imamo autobus za zamjensku liniju. No autobus vozi malo dalje (i do stanice treba ići uzbrdo) pa te 2-3 minute postanu, hm, 7 minuta (ok, 5, ali se čini duže!). Što nije puno, slažem se. No ipak
moram priznati da sam u zadnjih nekoliko mjeseci poprilično napredovala u trčanju uzbrdo. Nebrojeno puta me je vozač(ica) autobusa pričekao/la kad sam bila na nekoliko metara od autobusa iako je autobus mogao bez problema krenuti. Pomalo se i sramim, ali sam tek prije koji dan shvatila koliko malo cijenimo te ljude koji rade u javnom prijevozu! Tako je lako naljutiti se kad autobus kasni, kad naglo zakoči, kad ružno uđe u zavoj, a malo tko se pomisli na to koliku odgovornost ti ljudi imaju i koliko je zapravo stresno voziti golemo vozilo puno ljudi! Da ne govorim o ostalim vozilima na cesti koje nerijetko voze tako da ugrožavaju promet jer nemaju volje ili vremena voziti u blizini golemog autobusa koji svako malo staje. Sumnjam da ću samo odmahnuti glavom idući put kad skoro završim na podu autobusa zbog naglog kočenja ili neočekivanog zavoja, ali ću si pokušati posvijestiti da je tim vozačima vjerojatno puno teže nego meni!
Na jednom predavanju (vježbama?) radimo u grupama - na način da smo cijeli semestar u istoj grupi (usputni komentar: ovakav način rada mi se jako sviđa!). Pripremamo se za ispit pa si šaljemo mailove sa strong vocabulary. I tako poslala ja jedan mail, a uskoro mi dođe odgovor "Hvala! :) " I baš sam se iznenadila koliko me dirnulo to hvala! Cura mi nije niti trebala zahvaliti, a ako je htjela apsolutno je to mogla napraviti na engleskom ili njemačkom, jezicima na kojima razgovaramo. Ali se sjetila da sam iz Hrvatske, i najvjerojatnije je izdvojila vrijeme da provjeri barem kako se "hvala" piše na hrvatskom! Učinite smislene i značajne hvala svojom svakodnevnom navikom. Meni je ta mala riječ jako važna i trudim se što češće zahvaljivati. U jednom podcastu koji ponekad znam slušati, došli su do zaključka da je hvala ponekad najbolji način za izraziti zahvalnost! Stoga se trudim stvarno svakome zahvaliti - čak i za ono što se meni može činiti kao sitnica! Ali otkrila sam da taj hvala može postati još snažniji, samo ako postane malo osobniji. A, meni barem, jedan smisleni hvala može cijeli dan učiniti boljim! Stoga, hvala ti, dragi čitatelju, što si otvorio ovu moju priču i odvojio vrijeme da ju pročitaš!
Osim što moramo misliti na druge, moramo misliti i na sebe. Jednom mi je jedna doktorica rekla da ne mogu drugima pomagati, ako sama nisam dobro, ako ne mislim i malo na sebe. To je nešto što još uvijek učim. Prije nego se ispostavi da sam upravo samu sebe prozvala anđelom na zemlji, priuštit ću si egoističnu rečenicu-dvije. Neskromno priznajem da volim pomagati drugima, to mi pričinjava zadovoljstvo (negdje sam pročitala da i kad radimo nešto za druge, radimo to iz egoističnih razloga). No to ne znači da uvijek i samo radim nešto za druge. Ipak, kad radim nešto za sebe, to uvijek mora biti smisleno, odnosno imati veoma jasnu, gotovo opipljivu svrhu. Moram raditi nešto za faks, moram nešto smisleno čitati, moram nešto smisleno slušati kad vozim sama...i tako u nedogled. No ono što mi treba, ono što nam treba, je vrijeme samo za sebe. Ne mislim na vrijeme u kojem pogledamo neku seriju ili neki film, čak ne mislim niti na vrijeme koje izdvojimo za vježbanje. I to je važno, naravno. Mislim jednostavno na (makar samo) desetak minuta u danu, provedenih u tišini, razmišljajući o sebi, deset minuta kad se usredotočimo na sebe. Bilo da je to deset minuta koje budna provedem u krevetu prije nego što ustanem i krenem u novi dan, ili usred dana kad trebam pauzu od svega. Ponekad volim isprazniti misli u dnevnik (such a cliché!, ali ipak, stvarno pomaže), a nekad samo trebam tih nekoliko minuta mira bez ikakve aktivnosti! Mislite i na sebe, mislite i o sebi! Na kraju krajeva, što nam ostaje kad/ako ostanemo bez sebe?
Ovo su bile tri sitnice koje su mi se našle na srcu usred pripremanja ispita i pisanja seminara. Nadam se da sam izmamila pokoji osmijeh!
