Prije godinu dana grizla bih se zbog jednog sata koji nije prošao prema planu - jer kad detaljnije planiraš učenje, onda jedan krivi sat, zbog domino efekta, znači da SVE moraš promijeniti. Da se razumijemo, apsolutno NE zagovaram ne planiranje.
U biti, zagovaram ga više no ikad. Ali sam otkrila jedan drugačiji pristup planiranju: cilj je planove učiniti fleksibilnijima. Jedna spontana nedjelja ne smije biti razlog apsolutnog i potpunog raspada sistema. Osim toga, što je studiranje bez barem jednog ispita na koji izađeš ne baš sto posto siguran hoćeš li ga položiti?
U biti, zagovaram ga više no ikad. Ali sam otkrila jedan drugačiji pristup planiranju: cilj je planove učiniti fleksibilnijima. Jedna spontana nedjelja ne smije biti razlog apsolutnog i potpunog raspada sistema. Osim toga, što je studiranje bez barem jednog ispita na koji izađeš ne baš sto posto siguran hoćeš li ga položiti?
A onda je tu i činjenica da tu nedjelju nisam provela buljeći u prazno, nego sam u svojoj obiteljski album stavila još jedan nezaboravan izlet. Nešto čega ću se zapravo sjetiti za desetak godina. Obitelj je čovjekova baza, nešto iz čega on izrasta. Nedavno sam iz Graza donijela fikus jer u mom stanu nema mjesta koje mu odgovara. Njemu treba svijetla, ali mu smeta da je na udaru vjetra. Koliko god ja njega zaljevala, samo sam skupljala listove koji su otpali, a novih nije bilo. (U svoju obranu, druge mi biljke uspijevaju tako da ne želim priznati da je problem u mojim ne-zelenim rukama!) Mom fikusu je trebala dobra baza, baš kao što i čovjeku treba dobra baza kako bi mogao biti uspješan u životu (ne na poslu, u životu!). Obitelj je ta baza. Ja se nadam da sam spasila svoj fikus jer sam mu dala novo mjesto, novu bazu. I dok je obitelj ta koja nam je dana i koju ne možemo promijeniti, mi sami preusmjeravamo vjetrove i sunce i na taj način činimo dobru bazu. I baš je zato nedjelja provedena s obitelji jedno od većih životnih ulaganja!
A k tome nije loše kad se obitelji priključi fina hrana, zelena priroda i puno vitamina D!
Ručali smo u Grofovskoj kleti. Restoran nas je oduševio interijerom i atmosferom. Sjeli smo van jer je vrijeme bilo neodoljivo i imali prekrasan na brdovit pejzaž okolice Varaždina. Gledali smo na trsove crnog pinota koji smo i pili. Restoran je uređen s posebnom brigom na detalje. Hrana nam je bila dobra (svi smo uzeli manje-više istu stvar) i stvarno domaća. Nemaju baš neki reprezentativan izbor povrća, ali čujem da je krumpir na pole bio najbolji na svijetu.
Veći dio ručka smo bili sami u restoranu. Iako zvuči kao poprilični neugodnjak, nama je bilo baš super. Imali smo dojam kao da smo došli u vlastite gorice. Stvarno je toliko ugodno - kao i osoblje!
Kao što sam već napisala, bila je to jedna divna, divna nedjelja.
Do iduće priče! :)
Ovo, očito, nije vinova loza, nego lijeske. Nakon ručka smo otišli do svoje plantaže lješnjaka koja je nedaleko od Grofovske kleti! :D
