Ovu sam priču imala spremnu za onaj petak kad sam se vraćala doma iz Italije, no vrijeme me prestiglo i nekako je već došla druga polovica srpnja! Sad mi se cijela priča s Italijom čini daleka, rekla bih i nestvarna, no ipak je postojala i učinila me mrvicu drugačijom osobom: pa evo što sam zaključila nakon tih 291 dana života u Italiji.
1) Usisivač
Važnu ulogu ovdje igra činjenica da ja jako volim imati čistu sobu, no glavni je razlog da je moj (bivši) stan nezaustavljivi proizvođač prašine. Zgrada vjerojatno potječe iz doba kad su Toskanu naseljavali Etrušćani, ima konveksne i konkavne zidove i novi sloj prašine se napravi svakih 5 minuta. Prije spavanja ostavim tablet na noćnom ormariću i ujutro se probudim s 2 milimetra prašine na njemu. Da ne kažem da je Amy prije 2 mjeseca nabavila psa. Zaključak: a) metla nije usisivač b)usisivač je jedan od najboljih ljudskih izuma
2)Turisti
Znam, znam, Hrvatska je turistička zemlja i sve to. Ali evo o čemu se radi. Firenca nije veliki grad i nije građena za turiste. Arhitekti njezinih ulica nisu računali da će njima prolaziti skupine od 99999999 turista. Uske ulice+puno turista=kaos.
3)Nedjelje
Sve je lijepo i krasno, biti u Italiji, ući u dućan i biti pozdravljeni s "Buongiorno", vidjeti kako stari ušminkani Talijani šeću svoje psiće i ispijaju jutarnja cappuccina, no onda dođe nedjelja podne-poslijepodne (a i jutro kad smo već kod toga) i sve na što možeš misliti je kako da najbrže dobiješ Esteru na Skype, zašto mama ne može istovremeno raditi ručak i tipkati ti na Viber i zašto tata ne razumije da bi bilo prilično veoma zgodno da nedjeljom poslijepodne bude online pa da taj njegov Whatsapp ima smisla!
4) Blender/Mikser/Usitnjivač hrane/Ne znam službeno ime
Čini se da se moj život vrti oko hrane. Ali stvarno se veselim blenderu i zelenim kašastim sokovima i raznom usitnjenom voću (iz škrinje - jer je grijeh svježe voće uništavati oštricama). Kad sam već propustila sezonu trešanja (*plačemk'okišnagodina), onda ću barem uživati u onima iz škrinje. Mama ionake uvijek radi štrukle sa sirom!
4) Blender/Mikser/Usitnjivač hrane/Ne znam službeno ime
Čini se da se moj život vrti oko hrane. Ali stvarno se veselim blenderu i zelenim kašastim sokovima i raznom usitnjenom voću (iz škrinje - jer je grijeh svježe voće uništavati oštricama). Kad sam već propustila sezonu trešanja (*plačemk'okišnagodina), onda ću barem uživati u onima iz škrinje. Mama ionake uvijek radi štrukle sa sirom!
5) Hrvataki/austrijski javni prijevoz
Rasporedi dolaska autobusa na stanice u Firenci služe za ukras. Kad već to imaju svi, što neće i oni u Firenci! Jer nije dosta da vozaču moraš mahnuti kako bi ti se zaustavio (zabavnije je ako se u takvim situacijama praviš da si član kraljevske obitelji), ali je najsmiješnije da vozač ni onda ponekad ne stane! Spomenuh već uske ulice...samo bih dodala da je prezabavno voziti se u autobusu koji je 3,25 cm uži od same ulice! A onda se često nađe neki pametnjaković koji je samo na 3 minute ostavio auto s jednim kotačem na cesti.
Ipak ima i stvari koje će mi nedostajati:
1) Krevet
Da, imam doma krevet, ali je 90 cm širok, a na ovom ovdje se mogu tri puta okrenuti (u istom smjeru) i još sam uvijek na tom istom krevetu!
2) Samostalnost
Uhm, Donata, da te podsjetim, imaš preko osamnaest godina, dakle jesi već samostalna. Ma znam ja to sve, ali doma je ipak malo teže izvediv scenario špinata za doručak ili zrnatog sira za ručak. Ili da si dane krojiš kako odgovara samo i isključivo tebi. Ima nekog čara u tome!
3) Bruno (iliti Amyin pas)
Onaj tjedan kad je Amy dovela Brunu u stan sam neprestano špricala onaj miris za kuću u svim zajedničkim prostorijama i mela 9999 puta na dan (zašto ja ne mogu imati toliko kose koliko je ima taj pas?!?). I oni koji me jako dobro poznaju znaju da nisam u top 10 obožavateljica kućnih ljubimaca (posebno ne onih zbog kojih mi nabubre oči, počnem kihati i ne mogu disati). Ali kad ti cimerica ima psa - to je već zabavno!
4) Talijanski (svugdje oko mene)
Iako priča o meni i talijanskom počinje puno prije, jako se dobro sjećam ljeta kad sam imala 13 godina i kad nam je recepcionar u jednom hotelu zaželio "Buonanotte". Bio je to trenutak kada sam se službeno zaljubila i uljubila u taj jezik. I dan danas se nasmiješim kad se probudim, a kroz prozor čujem susjedi kako govori onaj pravi talijanski - ne talijanski za strance i ne talijanski na televiziji, čak i ne talijanski koji danas govore mladi. Nego onaj pravi talijanski u kojem nema globalizacije, međunarodnosti i interneta.
Uhm, Donata, da te podsjetim, imaš preko osamnaest godina, dakle jesi već samostalna. Ma znam ja to sve, ali doma je ipak malo teže izvediv scenario špinata za doručak ili zrnatog sira za ručak. Ili da si dane krojiš kako odgovara samo i isključivo tebi. Ima nekog čara u tome!
3) Bruno (iliti Amyin pas)
Onaj tjedan kad je Amy dovela Brunu u stan sam neprestano špricala onaj miris za kuću u svim zajedničkim prostorijama i mela 9999 puta na dan (zašto ja ne mogu imati toliko kose koliko je ima taj pas?!?). I oni koji me jako dobro poznaju znaju da nisam u top 10 obožavateljica kućnih ljubimaca (posebno ne onih zbog kojih mi nabubre oči, počnem kihati i ne mogu disati). Ali kad ti cimerica ima psa - to je već zabavno!
4) Talijanski (svugdje oko mene)
Iako priča o meni i talijanskom počinje puno prije, jako se dobro sjećam ljeta kad sam imala 13 godina i kad nam je recepcionar u jednom hotelu zaželio "Buonanotte". Bio je to trenutak kada sam se službeno zaljubila i uljubila u taj jezik. I dan danas se nasmiješim kad se probudim, a kroz prozor čujem susjedi kako govori onaj pravi talijanski - ne talijanski za strance i ne talijanski na televiziji, čak i ne talijanski koji danas govore mladi. Nego onaj pravi talijanski u kojem nema globalizacije, međunarodnosti i interneta.
I za kraj ove priče, evo nekoliko stvari koje sam svladala ovu godinu:
1) Talijanski
Znam, znam, već sam ga govorila. Ali ajde, ipak sam slušala predavanja za Talijane i položila ispite na talijanskom. Analiza Montaleove zbirke pjesama nije baš najlakše štivo na svijetu.
2) Šivanje
#OnoKadImašVišakVremena pa se uključiš na tečaj šivanja i krojenja. Nisam ga završila jer sam išla doma (Shtela ja imala Krizmu i to sve), ali sam službeno svladala osnove!
3)Računi
Ne mislim na plaćanje računa! To je prilično jednostavno (iako, da budem sasvim iskrena, nikad ih nisam ja kao takva išla platiti). Naučila sam proučavati račune, oktrivati što znači koja stavka (talijanske su krative nadasve zabavne), jedno sam poslijepodne čak provela nazivajući i razgovarajući sa službom za korisnike tvrtke za plin. Sve to uz cimerice koje su više od 10 godina starije od mene! Mislim da se nikad nisam odraslije osjećala!
Bila je to lijepa godina!
Bila je to lijepa godina!
