Jedna od prednosti Firence je njena pozicija unutar Italije.
Uskočiš na vlak i u roku nekoliko sati si bilo gdje u Italiji. Do Bologne ne
treba niti sat vremena tako da se čudim kako to
da mi je trebalo sve do sada da uskočim u taj vlak i posjetim taj studentski grad. No uskačući u taj vlak nisam ni slutila kakvo me putovanje čeka.
da mi je trebalo sve do sada da uskočim u taj vlak i posjetim taj studentski grad. No uskačući u taj vlak nisam ni slutila kakvo me putovanje čeka.
Nakon doslovce tridesetak minuta vožnje (brzim vlakom) stigle
smo u Bolognu – i smrznule se. U Firence je ipak toplije. Išle smo bez
pripreme, kamo nas noge odnesu. Ipak smo htjele na kolodvoru svratiti u
turistički ured ili barem naći neki info pult, no najsličnije tome bio je
kiosk. Smrznutim prstima i znatiželjnim očima proletjele smo kartu i napravile
okvirni plan kretanja.
Prošavši kroz Porta Galliera, čija je
unutrašnjost ukrašena baroknim fasadom, a vanjski je oblik podređen vojnoj
svrsi, prva znamenitost koju smo posjetile bila je katedrala, . Ovu crkvu baroknog stila izvana je nemoguće poslikati. Građevina je
velebna, a nalazi se u ne tako širokoj ulici. No ni unutrašnjost, koja se može
poslikati, nije ništa manje velebna. Ostavlja bez daha veličinom i grandioznošću.
Ako vas već sama velebnost crkve neće oduševiti – visina, širina, ukrasi na
zidovima – dio oko oltara nikog neće ostaviti ravnodušnim. Nalazi se na
povišenom, ispred njega mnoštvo stuba, a cijelim prizorom dominira veliki križ.
Jednostavno divno. Imale smo sreću da smo ušle pred kraj mise pa smo još mogle
uživati u orguljama koje su svirale i nakon završetka.
Nastavile smo niz ulicu i odmah iza Neptunove fontane i
palače kralja Enza došle smo na glavni trg, odnosno Piazzu Maggiore. Pogled nam
je odmah pao na Baziliku San Petronio u stilu talijanske gotike, šestu najveću
katedralu na svijetu. Ona ima veoma
jasna dva dijela – gornji i donji. Donji ukrašen, odnosno obložen mramorom, a
gornji samo u ciglama. Ova se crkva može samo izvana poslikati. Unutrašnjost je
zanimljiva. I ova crkva ima puno ukrasa, kapelici su ukrašene freskama, a iz
nekog razloga još su uvijek postavljene velike jaslice. Glavna je zanimljivost
ove crkve kapelica Bolognini, ukrašena posebnim freskama i zlatnim oltarom.
Izašavši iz crkve dogodilo se ono čega smo se bojale. Počela
je kiša. Ipak, s obzirom da smo bile u Bologni ovo i nije bio takav problem.
Bologna je, naime, cijela u arkadama, što su zapravo natkriveni pločnici. Tako
da unatoč kiši nismo pokisle.
Jedan od prepoznatljivih spomenika Bologne su
srednjovjekovni tornjevi, sagrađeni kako iz vojnih razloga, tako iz društvenih potreba. Najpoznatije su takozvane due torri di Bologna. Jedan pored drugog,
svojevrstan su suparnik tornju u Pisi jer i ovi izgledaju nešto nagnuto, ali i
jedan drugome jer se torre degli Asinelli,
smatra poznatijom i slavnijom. 97,2 m kosog kamena smatraju se najvišim kosim
tornjem u Italiji (a ipak je najpoznatiji onaj u Pisi). Za one koji vole
detalje, stručnjaci su izračunali da je ovaj toranj nagnut 1,3ᵒ. Ponesite
kutomjere kad budete išli u Bolognu.
Bologna se također može pohvaliti i najstarijim
sveučilištem, osnovanim davne 1089. Pa rekosmo, hajde da nas dvije studentice
vidimo sveučilište. Ne postoji posebno izdvojen kampus, ali su u jednom dijelu
grada manje-više samo sveučilišne zgrade. Imale smo priliku vidjeti palaču Poggi,
gdje je osnovano sveučilište, i učionicu slavnog Carduccia, profesora
talijanske književnosti. Za one koji ne znaju, Giosué Carducci je onaj pjesnik
koji je osnovao neoklasicistički književni pokret, koji je reakcija na
romantizam.
Kartu smo malo ostavile po strani i uputile se kamo nas noge
odnesu, a one su nas nakon lijepe šetnjice kišnom Bolognom odvele na ručak. Nismo
išle na nešto autentično, već sigurno (a na sreću još neisprobano). Lanac
dućana/restorana Eataly, koji ima genijalnu kampanju Italy is Eataly. Imaju
svoj dućan/restoran i u Firenci, ali ni moja suputnica ni ja nismo tamo još
bile. Došle smo taman na gužvu, a osoblje je na naše veliko iznenađenje bilo
veoma ljubazno i ni sama ne znam odakle izvukle još jedan stolac i dva stolca
samo za nas. Za one koji još ne znaju, ja zbog alergije ne jedem brašno i
slične namirnice (i ne radi se o glutenu) tako da vam ne donosim sliku slasne
tjestenine posute friško naribanim parmezanom, nego jednu jako, jako finu
salatu od matovilca, rajčice, maslina i mozzarelle.
Sad sam se sjetila da nečeg važnog vezanog uz Bolognu,
odnosno sve one koji misle da su ljubitelji izvornog talijanskog jela zvanog
špageti bolognese (ili bilo koja inačica tog imena). Istina je – krivo zovete
to jelo. Ako u Italiji hoćete naručiti ono što mi zovemo „špageti bolognese“
tražite umak koji se zove „al ragú“, a čak ga nećete dobiti sa špagetima.
Talijani naime imaju vrlo stroga „pravila“ o tome koji se umak stavlja na koju
tjesteninu, tako ragú NIKADA ne ide na špagete. Aha, da, i pravi „ragú“ je mrvicu
kompleksniji od crvenog mesa dinstanog na crveno. Da skratim ovu digresiju, u
Italiji nemojte naručivati niti bolognese niti ragú.
Nakon ručka smo prošvrljale prekrasnom knjižarom na tri kata
koje je, zamisli, u sklopu restorana. Jer tako nešto mogu samo Talijani! Na
svakom je katu jedna strana knjižara, a druga restoran, a Eataly na svakom katu
nudi drugačiju hranu. Jednostavno su genijalci ti Talijani.
Ovako okrijepljene, nastavile smo istraživati Bolognu.
Cipelice lutalice su nas odvele do Piazze Cavour, još jednog u nizu divnih
talijanskih trgova. Ipak, ovaj je imao skriveni dodatak u obliku trgovačkog
centra s malo skupljim krpicama. Sretna sam i presretna što mogu priopćiti da
su dućani u nedjelju bili zatvoreni!
Crkva San Domenico je bila naše iduće odredište. Lijepa crkva,
poprilično velika, spaja romanički, gotički, renesansni i barokni stil, no ipak
joj je najveći dragulj klaustar. Nego, nakon što smo obišle crkvu, čak smo
otišle i iza oltara, šećući/lutajući došle smo do klaustra i ostale zadivljene.
Bilo je tako da je u tom trenu sunce sjalo jače nego ikad, a zrak je bio svjež
od jutarnje kiše i nas smo dvije neko vrijeme u tišini tamo stajale i divile
se. Nismo imale potrebu jedna drugoj ništa reći koliko smo bile očarane, kao da
smo na trenutak bile prebačene u neku drugu dimenziju.
Odlučile smo pospremiti kartu i vidjeti kamo nas noge odnesu
(možda ponovno u Eataly?). Prva je na redu bila Basilica di San Salvatore u
koju smo jedva ušle zbog čudnih dvostrukih vrata.
Vjerojatno najveće iznenađenje ovog putovanja dočekalo nas
je u crkvi Svetog Franje, do koje smo „slučajno“ došle. Mi smo ušle na neki
bočni ulaz u taj cijeli kompleks (samostan i crkvu) i prvo otišle u crkvu. Onda
smo odlučile vidjeti može li se u klaustar jer smo vidjeli neke ljude da su
tamo prolazili, ulazili i izlazili. Prošle smo i mi. Nije ni ovaj klaustar bio
loš, ali ipak nije imao ono nešto. Nešto dalje od mjesta na kojem smo stajale
smo vidjeli da su otvorena vrata jedne prostorije, a neki su ljudi baš odlazili
iz klaustra, odnosno crkve. I idemo vidjeti mi što je u toj prostoriji i ni
više ni manje nego smo tamo stajale barem pola minute bez riječi. Bila je to
jedna poprilično velika prostorija dvostruke visine, čiji su zidovi od poda do
stropa bili u knjigama. Doslovce. Najbolja je stvar što su tamo bile neke
starije gospođe, pospremale su neke sokove i neke grickalice. Rekle su nam da
ova prostorija inače nije za posjetitelje tako da imamo sreće da smo došle kad
su imali posjet i druženje s jednom crkvenom zajednicom, i pozvale su nas da
pogledamo. Kad smo izlazile, shvatile smo da je jedna gospođa čekala nas da
izađemo da može zatvoriti klaustar, a jedan nam je svećenik rekao neka idemo
kroz crkvu van. Tako se ispostavilo da smo mi „slučajnošću“ uopće ušle u crkvu
kroz taj bočni ulaz, vidjele klaustar i čarobnu knjižnicu.
Na kraju dana smo zaključile kako ovaj grad živi. Živi na
drugačiji način od Firence. U nedjelju popodne ljudi su izišli na ulice –
šetati. Jedan je dio centra pješačka zona samo vikendom. Sve se nekako čini –
kao da ti želi dobrodošlicu. Sve se čini pristupačno i ljudi su srdačni. Ono
što je očito je to da je ovo studentski grad. Iako je bila nedjelja, sve je bilo
puno mladih (i) studenata. Vjerojatno sam navikla da su turisti u većini.
Bio je ovo čaroban dan. Možda nismo došle s detaljno isplaniranim
planom kretanja po Bologni, no najbolje se stvari dogode kad pustite noge da
vas same vode. Nadam se da ću uskoro moći donijeti sunčanije fotografije – jer se
u Bolognu sigurno vraćam.
Do iduće priče,
Donata
Svidjela ti se moja priča? Podjeli ju na Facebooku, Twitteru, Pinterestu! I, ne zaboravi me pratiti na Instagramu i Snapchatu (korisničko ime: madmoiseller) ako te zanima što se događa u Firenci.
