Prije nekog sam vremena u crkvi San Salvatore naišla na
plakat za događaj Cerco il tuo volto (Tražim tvoje lice) koji je (na moju
veliku žalost) bio baš vikend kad sam išla doma. Prošli sa vikend ponovno
naišla na plakat za taj događaj, odnosno njegovo travanjsko izdanje. Ovaj put
nisam imala izliku, nego sam svojim stopalima dala priliku da dobiju još dva
tri žulja i stavila pod noge uspon na to „brdašce“. Uspon sam očekivala, ono
što je bilo u crkvi – nikako.
Prvo me iznenadilo koliko je ljudi bilo. Neki su vani
razgovarali, neki su već čekali unutra, a najljepše mi je bilo vidjeti kako su
svi pozitivni i veseli. No ipak je najveće iznenađenje bilo kad je program
počeo, a na pozornicu (da, oni su stvarno u dnu crkve postavili malu pozornicu)
su se popela dva fratra i počela ni više ni manje nego plesati i nas pozivati
na ples. I nimalo se ne šalim kad kaže da je to bila neka jednostavnija verzija
zumbe!
Ovaj događaj ima ime u dva dijela. Prvi – Cerco il tuo volto, i drugi
#festagiovani016. 016 se odnosi na godinu, giovani
znači mladi, a riječi festa je
prilično jasna ako joj se doda jedna kvačica. A na fešti se pleše! Događaj ima
i podnaslov „E se la tua fosse una storia bellisima“, odnosno „A ako je tvoja
priča prekrasna“ pa je vrlo jednostavno zaključiti da se ovdje radi o nekom
pričanju priča.
Prvi je govornik bio Alberto Capannini, osnivač organizacije
„Operazione Colomba“. Njihova je misija dijelovima svijeta pogođenima ratom
donijeti koliko-toliko normalan život. Zanimljivo, on je počeo djelovati upravo
u Hrvatskoj za vrijeme rata. Sjeo je u auto s još nekoliko prijatelja i došao u
Zadar kako bi bio s ljudima koji su proživljavali rat.
Njegova je životna misija borba protiv nasilja. Na nasilje
se može odgovoriti na četiri načina: ravnodušnošću, pasivnošću, nasiljem,
prihvaćanjem. Ravnodušnost i pasivnost imaju isti ishod – ništa se ne događa, a
žrtve i dalje stradaju. Odgovorimo li na nasilje nasiljem, to će se nasilje
samo nastaviti, jer onaj koji je u jednoj bitci gubitnik, tu bitku ne smatra
krajem borbe, nego želi on biti pobjednik pa se nasilje nastavlja. Rješenje je,
kaže Alberto, prihvatiti žrtvu i ukazati na problem nasilja, pokazati da je
stradanje nepotrebno. Objasniti u čemu je problem, ne na njega reagirati
nasiljem.
Andrea , drugi govornik, je ispričao nešto drugačiju priču, ali i njegova ima
veze s darivanjem svoje ljubavi drugome. On je proputovao svijet, ali na način
da je obišao razna sirotišta. Kaže da je to učinio iz sebičnog razloga, jer
voli provoditi vrijeme s djecom. Ipak, i ta su djeca morala uživati provodeći
vrijeme s njim jer, kako kaže, mnogo sirotišta financiraju vlade, tako da zaposlenici
tamo često isključivo radi plaće. Potresno, ali na žalost istinito, je da ta
djeca često ne prime nikakve znakove pažnje i ljubavi pa čak ni nešto tako
jednostavno kao što je zagrljaj.
U listopadu će izaći Andreina knjiga, a on će su svoju
zaradu darovati jednom sirotištu u Etiopiji. Za takav potez ima jednu veoma
altruističku motivaciju. Kaže da taj novac može potrošiti na sebe, ali život
traje samo toliko, i jednog dana će to što kupi sebi biti sasvim nevažno. Druga
je opcija da taj novac daruje jednom sirotištu i da od njega profitiraju
generacije i generacije djece koje nemaju tu sreću, kao većina nas, da
odrastamo okruženi ljubavlju i sigurnošću.
Ja, na žalost, nisam dovoljno hrabra da odem u mjesta gdje
se odvija rat i da živim s ljudima kojima su napadi dio svakodnevice. Želja mi
je jednog dana otići volontirati u Afriku, no sumnjam da ću ikada uspjeti obići
sirotišta na tri kontinenta, o tome napisati knjigu, obilaziti škole i razne
događaje nadahnjujući druge. Ali ono što sam naučila, i od fratara koji plešu
zumbu i od Alberta i od Andree jest da je sreća u pomaganju drugima. Sreća je u
tome da druge učinimo sretnijima. A najbolja je vijest da za to ne moramo ići
na drugi kontinent ili se odreći planova za budućnost. Jer fratri koji plešu
zumbu podignu raspoloženje u tren oka!
Do iduće priče - razveselite nekog,
Donata
